Anegdote o Bošnjacima vezane za Kabu i hadž (2)

Autor: Muharem Omerdić Avgust 25, 2017 0

Maltretiranje hadžija u Beogradu i smrt reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure

Pričao mi je rahmetli Zijo Dobojak, vozač reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure, šta je bio sevep smrti ovoga reisa ef. 1975. godine. Kaže da je te godine odvezao reisu-l-ulemu na Surčin, aerodrom u Beogradu, kako bi on lično dočekao i poselamio hadžije. Tada je bilo dozvoljeno da samo JAT može prevoziti hadžije i to sa surčinskog aerodroma.
Kada je reis ef. vidio šta srbijanski carinici rade hadžijama, hadžinicama skidaju mahrame, hadžijama odmotavaju saruke, skidaju odjeću, izuvaju obuću, kopaju po stvarima i istresaju sve iz kofera, oduzimaju im kupljene poklone i odmjeravaju kazne za neke ponesene predmete, ušao je ljut u salu i protestirao. Jedan carinik mu je drsko rekao: „Šta ti ‘odža ‘oćeš ovdje? Ko si ti? Izlazi napolje!“ Reče mu da je on reisu-l-ulema muslimana u Jugoslaviji i da je nedopustivo to što carinici čine hadžijama. Tada je šef carine povišenim glasom prisilio reisa ef. da izađe van pokazavši mu prstom na vrata. On je izašao i rekao Ziji da ga vozi u Sarajevo. Od Beograda do Sarajeva, priča rahmetli Zijo, reis ef. nije ni jednu riječ progovorio. Navečer je preselio na Ahiret.

Hafiz Sinanudin ef. Sokolović sa ocem hafizom Junuzom ef. na hadžu

Hafiz Junuz iz sela Sokol, kasaba Rudo, kadiluk višegradski, alim stambolski, studirao je u Stambolu islamske nauke. Nakon povratku u Bosnu oženio se, zaposlio kao imam u Priboju i rodio mu se sin Sinanudin koji je sa tri godine ostao bez majke. Za Junuza ef. se govorilo da je dobri. Te godine kad mu je umrla žena, otisnuo se na hadž noseći sina Sinanudina na leđima, jer ga nije imao kome ostaviti na brigu.
Interesantne su zgode i susreti sa ovog njegovog putovanja. Vraćajući se sa hadža u Medini je postao turbetar Poslanikovog mezara. Plaću je primao iz vakufa svoga prapradjeda Mehmed-paše Sokolovića. Kad su se Osmanlije povukle iz Arabije, Junuz ef. se sa sinom vratio u Stambol, a potom u Bosnu. Stigavši u Sarajevo postavljen je za imama na Kobiljoj Glavi i šejha Nakšibendijske tekije u Vogošći. Sin mu Sinanudin postao je hafiz, imam, kadija, popularan vaiz, pisac i jedan od najboljih profesora fikha Gazi Husrev-begove medrese. Meni je predavao osam godina. Na času bi nam pričao da ga je otac na leđima u sepetu odnio na hadž kada je napunio tri godine, da ga je ujela škorpija dok se bos igrao u pijesku i da ga je od otrova izliječila jedna beduinka.

Nije mi dao u autobus na Mini, a ja ga poslao na studije

Nakon Arefata, Muzdelife i prvog bacanja kamenčića na Mini naše hadžije su ili išli u Harem ili u hotel. Bilo je obezbijeđeno i nekoliko autobusa koji su nam stajali na raspolaganju. Teško sam hodao zbog žuljeva na tabanima, pa sam htio sa suprugom ući u zadnji autobus. Student koji je bio zadužen za našu grupu uredovao je ulazak u autobus i meni ne dade ući. Jedan hadžija uđe kroz prozor. Bilo je još nekoliko praznih mjesta, ali mene ostavi na putu, žednog, gladnog i umornog. Razmišljao sam idući stopu za stopom niz Minu, kroz kakve ispite musliman mora prolaziti. Ja sam tom studentu osigurao stipendiju u S. Arabiji, brinuo se o njegovim papirima i dr., a on, možda ne znajući me lično, uradi tako. Sa njim se nisam raspravljao, a da sam mu rekao ko sam, bio bi, sigurno, drugačiji. Znam i danas ko je to bio, ponekad se sretnemo, ali mu nikad nisam ispričao tu zgodu sa hadža iz 1990.
Još jednu pouku iz tog dana nosim u sebi. Zaustavio sam se na jednom praznom parkingu gdje se iz velikog kamiona dijelila voda, hurme i još nešto. Sjeo sam podalje i gledao tu podjelu i divio se darežljivosti dobrih ljudi koji hrane i napajaju hadžije u ime Allaha. Iz tog mnoštva ljudi odvoji se prema meni jedna mlada crnkinja i bez riječi mi ponudi paketić hurmi. Ja sam odmahnuo glavom i ona se udalji. To mi kao živa slika stoji u sjećanju i kajanje što joj na dobrotu nisam uzvratio zahvalnošću.

U ihramu hadžija duhanio u po Mekke

Pred polazak za Mekku pružena mi je prilika od glavnog vodiča rahmetli prof. Abdurrahmana ef. Hukića da održim vaz hadžijama i dam im uputstva za oblačenje ihrama i ponašanje tokom njihovog nošenja. Tada sam rekao da se sustegnu od pušenja cigareta, bilo ono haram ili mekruh, jer to je vrsta ćejfa, a takva vrsta uživanja skrnavi samu svetost ihrama. Prije odlaska na Arefat krenuo sam posjetiti jednog šejha, mog poznanika, koji je radio u Rabiti. On je više puta službeno dolazio u posjetu Starješinstvu IZ u BiH, bio je prijatelj rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i mene je zaduživao da ga pratim. Na tom putu sam sreo trojicu naših hadžija kako šetaju po Mekki i sva trojica odbijaju duhanske dimove k’o u Bosni. Poslije selama sam im rekao da to ne trebaju da rade jer su u ihramima, u Mekki i pred odlazak na Arefat. Jedan od njih me ljutito pogleda i reče: „Što si se ti mene svez’o? Pusti me na miru i gledaj svoga posla!“
Okrenuo sam se i otišao svojim putem kajući se što sam i pored najbolje namjere povrijedio našeg hadžiju koji i na tom putu neke stvari neće kod sebe da promijeni. Nejse, to sam zaboravio kada sam 1994. pozvan na područje Žepča u jedan seoski džemat na mevlud. Od akšama do jacije se izvodio program, osvjetljenje je bilo sa svijećama, klanjali smo jaciju i izašli. Pred džamijom mi jedan kolega imam priđe sa lijepo ostarjelim ocem i pita me: „Znaš li ti, Muharem efendija ovog dedu?“ Rekao sam da ne znam. Reče: „E, ovo ti je onaj hadžija što si ga se bio svez’o u Mekki zbog cigara!“ Kaže, to nam je ispričao kad se vratio kući i bilo mu krivo na sebe što te je narezilio i, da bi sebe kaznio, bacio je cigare i više nije pušio!“ Hadžija me zagrli, pusti suzu i zatraži halal. Ako je živ ili preselio, činim mu dovu za Allahovu milost i oprost.

Cijeli tekst

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro