Hvala Allahu. Nema sumnje da se je ova pojava raširila u mnogim zemljama i da su o njoj govorili hatibi na hutbama, pisali pisci u svojim knjigama i da je to bila česta tema televizijskih i radio emisija.

Postoje ljudi koji tvrde da su specijalisti u liječenju Kur'anom. Neki od njih su čak otvorili javne ambulante za liječenje Kur'anom i ljudi im odlaze da bi bili podvrgnuti toj vrsti liječenja. Mi vjerujemo da je Kur'an uputa i lijek shodno riječima Uzvišenog: ... „Reci: "On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju - i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju." Fussilet, 44

„Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.“ Al-Isra, 82

Šta podrazumjeva riječ „ lijek“koja je iskazana u prethodnim ajetima? Da li se radi o fizičkom lijeku u smislu da čovjek kada ga boli trbuh, oko ili osjeća bol u nekom drugom dijelu tijela pribjegne Kur'anu? Šta mu je činiti u tom slučaju? Da li će iću u ambulantu za liječenje Kur'anom ili će ići ljekaru specijalisti koji se razumije u tu vrstu bolesti? Iz Vjerovjesnikovog s.a.v.s. životopisa i njegove upute nam je jasno da je medicinu i lijek učinio zakonitim i propisanim sukladno njegovim riječima: „Lijek je u tri stvari: jedenju meda, skalpelu osobe koja pušta krv ili prženju vatrom.“ Pomenuta su u ovom hadisu tri načina liječenja: konzumacija putem usta, hirurgija koja proizilazi iz riječi „skalpel osobe koja pušta krv“ i prženje. To je prirodno liječenje. Vjerovjesnik s.a.v.s. se je liječio i naređivao ashabima da se liječe. Nekim ashabima bi govorio: „Idite Harisu b. Keldi Al-Sekafiju, koji je bio čuveni ljekar poznat među Arapima još od doba džahilijjeta. Vjerovjesnik s.a.v.s. je svojim ashabima savjetovao da odlaze kod njega da bi se liječili. Bilježi se da su Poslaniku s.a.v.s. došla dva čovjeka koji se razumiju u medicinu a pripadali su plemenu Benu Enmar pa im je on rekao: „Koji se od vas dvoice bolje razumije u medicinu.“ Jedan od njih je pokazao na drugoga koji je bio vičniji pa je Vjerovjesnik s.a.v.s. naredio da on liječi bolesnika. To znači da čovjek treba da traži najvještijeg i najboljeg ljekara u mjeri u kojoj je to moguće. Poslanik s.a.v.s. je također rekao: „Allah nije dao ni jednu bolest a da za nju nije dao lijek koga spozna onaj koji ga spozna, a ne zna onaj ko ne zna“. Navedene riječi svakom bolesniku ulijevaju nadu da će za svoju bolest pronaći lijek a u ljekarima potiču nadu da će za svaku bolest izumiti lijek. Ne postoji dakle neizlječiva bolest za koju nema nikakvoga lijeka ni u sadašnjem ni u budućem vremenu nego za svakog bolesnika postoji lijek do koga još nije došao . Ukoliko se odgovarajući lijek podudari sa bolešću bolesnik će Allahovom dozvolom biti izliječen. Pitali su jedne prilike Allahovog Poslanika s.a.v.s.: „Allahov Poslaniče, šta misliš o lijekovima kojima se liječimo i bogobojaznosti koju baštinimo? Da li će oni odvratiti Allahovu odredbu? On je odgovorio: „I liječenje je Allahova odredba.“ To znači da su bolesti dio Allahove odredbe ali su i lijekovi dio Njegove odredbe. Zbog čega bi samo bolest smatrali Allahovom odredbom a ne i liječenje. Oboje pripada Allahovoj odredbi tako da mi Božiju odredbu otklanjamo pribjegavanjem drugoj odredbi. To je Allahova zakonitost na ovome svijetu da otklanjamo odredbe drugim odredbama, da otklanjamo glad uzimanjem hrane, žeđ uzimanjem pića, bolest uzimanjem lijeka.

Takav je bio islamski put koji je učinio da se medicina raširi među muslimanima i da napreduje ogromnim koracima u islamskoj civilizaciji. Muslimani su nekada bili predvodnici čovječanstva i njegovi učitelji na polju medicine. Neki od njih su postali blistava imena na planetarnome nivou poput Ebu Bekra Al-Razija, Ibn Sine, Ibn Rušda, Al-Zehravija, i drugih muslimana koji su ostvarili velike rezultate i medicinskoj teoriji i praksi. Knjige ovih učenjaka raširile su se svijetom poput knjiga „Al-Havi“ od Al-Razija, Al- Kanun od Ibn Sine Al-Kullijat“ od Ibn Rušda, „Al-Tearruf li men adžeze an te'lifi“ od Zehravija. Nalazimo također neke islamske učenjake i pravnike koji su se dobro razumjevali i bili vješti na polju medicine. Ibn Rušd je ujedno bio i islamski pravnik i ljekar koji je napisao djelo“ Bidajetul mudžtehidi ve nihajetul muktesidi“ u području komparativnog islamskog prava, Fahruddin Al-Razi koji je autor poznatih dijela u području komentara Kur'ana, metodologije islamskog prava i islamske dogmatike i drugih područja islamskih nauka. Njegova čuvenost na polju medicine nije bila ništa manja od čuvenosti na polju islamskih nauka. Ibn Al-Nefis je otkrio mali krvotok, a ubraja se u red islamskih pravnika šafijskog mezheba o kojem je pisao Tadžuddin Al-Sebeki ubrajajući ga u islamske pravnike šafijske pravne škole.

Muslimani su se bavili tim znanostima i vještinama zbog toga što su se oslanjali na Allahove zakonitosti u univerzumu, oslanjali su se na medicinu a ne na praznovjerja na koja su se pozivali narodi prije njih. Nisu se pouzdavali u talismane i hamajlije i druge slične stvari koje je Vjerovjesnik s.a.v.s. smatrao vidom mnogoboštva.

Istina je i to da nam je islam propisao i duhovne lijekove poput učenja euzubille, rukje i dove putem kojih čovjek liječi sebe ili liječi drugog bolesnika riječima: „Bože moj, gospodaru ljudi ukloni nevolju, izliječi, o ti koji liječiš, nema drugog lijeka osim Tvoga, lijek neće napustiti bolesnoga.“Ili pak riječima: „Liječim te učenjem, Allah te izliječio“ ili riječima koje je koristio Vjerovjesnik s.a.v.s. liječeći malu djecu poput Hasana i Husejna: „ Tražim zaštitu Allahovu za tebe putem Njegovih savršenih riječi od svakoga šejtana i brige i od svakoga oka urokljivoga.“ Ljudi se mogu liječiti učenjem rukje, traženjem zaštite Allahove putem učenje euzubille, spominjanjem Allaha i zakonitim dovama uz prihvatanje fizičkih uzroka bolesti i oblika fizičkog liječenja koje se upotpunjuje i ojačava putem duhovnog liječenja i prihvatanja duhovnih uzroka bolesti.

Međutim, kada govorimo o ovoj temi moramo postaviti sebi slijedeće pitanje: „Da li je čovjeku dovoljno da ode kod neke osobe koja će mu kazati“: Proučit ću ti nešto iz Kur'ana, sure zaštitnice ili ajetul-kursiju“, i da mu to bude dovoljno za liječenje? Kako će mu to biti dovoljno ukoliko boluje od neke fizičke bolesti? Ukoliko se radi o tjelesnoj bolesti onda se ona mora liječiti tjelesnim i organskim putem. Ukoliko se radi o nekom virusnom oboljenju virusi koji su ga izazvali se moraju neutralizirati. To je ono što je islam propisao i ono po čemu su se vladali i živjeli muslimani. Nije bilo ni jednoga ashaba koji je otvorio svoju kuću i kazao:“ Ja sam specijalista za liječenje Kur'anom.“ Čak ni Vjerovjesnik s.a.v.s. koji je predvodnik liječnika duha nije to učinio već je ozakonio medicinu i liječenje na način na koji su to ljudi bili uobičajili. Časni Kur'an je ukazao na činjenicu da se u određenoj vrsti hrane krije lijek kao što je slučaj sa pčelinjim medom: „Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: "Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!" Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.“ En-Nahl, 68, 69

Neki ljudi su pak otvorili ambulante za liječenje Kur'anom kao što je slučaj u gradu Kairu. Neznani ljudi koji vjeruju u sve ono što se priča i koji racionalno ne prosuđuju o stvarima oko sebe odlaze onome ko tvrdi za sebe da liječi Kur'anom u skupinama ili pojedinačno. Plaćaju novac“hodži“koji za sebe tvrdi da liječi Kur'anom ili da izgoni džine iz tijela ljudi. Ponekad se u tim prilikama mogu vidjeti strašni prizori poput udaranja žestokim udarcima ili slične stvari. Neke novine i novinske agenecije prenosile su vijesti o tome kako su neki ljudi umrli od tih udaraca prilikom „liječenja“te vrste pa su se ti „liječnici“ suočili sa suđenjem za ubojstvo.“

Za sve navedeno ne smatram da je u bilo čemu u skladu sa vjerodostojnim islamom.

Ukoliko je čovjek opsihiren onda se može liječiti učenjem euzubille, spominjanjem Allaha i njegovih osobina, ili učenjem rukje na razumljivom arapskom jeziku a ne nerazgovjetnim jezikom ili zapisima sa iskidanim slovima tako da se ne zna šta ona očituju. Prethodno navedene stvari ne smiju sadržavati primjese mnogoboštva. To je ono što je islam propisao. Što se pak tiče otvaranja ambulanti za liječenje Kur'anom i sličnih pojava to ne pripada islamskoj uputi ni praksi ashaba niti ispravnih prethodnika u najboljim stoljećima islama. Naprotiv, to je novotarija koju su izmislili ljudi ovoga vremena, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.

Islam nam propisuje da za svaki problem tražimo rješenje i mišljenje od učenjaka svejedno da li se radi o vjerskim ili ovosvjetskim stvarima shodno riječima Uzvišenog:“Pitajte one koji znaju ako nešto ne znate.“ En-Nahl, 43

U stvarima vezaaim za tehniku konsultujemo se sa inženjerima, u stvarima koje se tiču liječenja tražimo mišljenje i pomoć ljekara i farmaceuta kao i ljekara specijalista u određenim oblastima. U pitanjima vjere tražimo mišljenje od pouzdanih učenjaka vjere.

Šta znače riječi Kur'ana“Kur'an je lijek“?

Sam Kur'an je objasnio smisao vlastite konstatacije da je on lijek što je pomenuto u nekim ajetima. U jednome drugome ajetu je općenito značenje lijeka ograničeno na duhovni lijek tj. lijek za dušu. Uzvišeni kaže: „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima.“ Junus, 57

Citirani ajet je pojasnio da je Kur'an lijek za srca i za ono što je u grudima čovjeka poput sumnje, neodlučnosti , duhovnog sljepila, brige, tuge, straha. Stoga je dova Vjerovjesnikova s.a.v.s. glasila: „Gospodaru moj, učini Kur'an proljećem srca moga, svjetlom grudi mojih, odnositeljem tuge moje, brige moje i sjete moje.“

Sve navedene stvari za koje je molio Vjerovjesnik s.a.v.s. su duhovne a ne materijalne prirode a vezane su za srce i grudi a ne za tijelo čovjeka ili njegove organe.

Uzvišeni Allah nije objavio Kur'an da bi se njime liječile tjelesne bolesti koje se trebaju liječiti shodno zemaljskim zakonitostima koje je Uzvišeni postavio, a za koje je Kur'an konstatirao da se ne mijenjaju.

Prijevod i obrada: Ahmed Hatunić