Ovom odlukom, kako je rečeno, ne dozvoljava se rad ili uposlenje žena s hidžabom, bez obzira da li se radilo o najkvalificiranijim kanidatima za neki od poslova na sudskim i tužilačkim instancama. Ova se odluka, naravno, kao takva referira i na redovnice. No, budimo realni, ova odluka primarno pogađa žene sa hidžabom, dakle, muslimanke, jer redovnnice ne apliciraju za tu vrstu posla i njih nema tu, izuzev u bolničkim angažmanima i uposlenjima, kao dio svoje misije. Ova odluka, da stvar bude teža i šteta veća, ne podrazumijeva samo zabranu uposlenja žena ili ljudi sa „vjerskim simbolima“ na sebi, već to znači i da svako ko na sebi bude imao vjerske simbole po automatizmu neće moći biti ni u statusu svjedoka, izuzev ako se drukčije ne odluči izjašnjavajući se o svakom slučaju ponaosob. Dakle, ostavlja se ogromnog prostora zloupotrebi, jer će se odlučivati i o svjedocima, koji mogu biti krucijalni, a kao takvi možda neće moći ni svjedočiti. I sve je to navodno zbog eventualne pristrasnosti. Toliko štete i nepravde zbog tako malo eventualnosti. Ali, ovo nije završena stvar, jer na sve moguće dozvoljene načine zalagat ćemo se da se odluka kao takva poništi. Naravno, najveću ulogu i odgovornost u toj borbi za ljudska prava ima Islamska zajednica i ona već uveliko radi na tom slučaju, bez obzira šta o tome mislili dežurni kritičari. 

Bitno je klanjati, hajde ne mora se baš sve u potpunosti izvršavati! itd. Dakle, ovo su pitanja koja postaju glasna i dolaze od ljudi kojima vjera baš i nije mrska.

No, gledajući stvari u široj perspektivi, ova odluka i tendencioznost generiraju veću štetu u širim društvenim konstelacijama. Jer, na ovaj način daje se zeleno svjetlo svima koji imaju sumnju i otklon spram vjere da agresivno podrže ovakvu tendencioznost. Javlja se dvostruka sumnja. S jedne strane, postoje oni kojima vjera nije mrska, štaviše deklarišu se privatno i kao vjernici, ali im smeta toliko pokrivanje i „marširanje“ pokrivenih žena po našim ulicama, mahalama, gradovima. Takvi, počinju glasno pitati, naravno, s ovakvim odlukama, sumnji pojačanih: „Pa, je li se baš mora toliko pokrivati? Bitno je klanjati, hajde ne mora se baš sve u potpunosti izvršavati! itd. Dakle, ovo su pitanja koja postaju glasna i dolaze od ljudi kojima vjera baš i nije mrska. Njihovo se vjerovanje dovodi u pitanje, jer sumnja im se i nevjera podstrekavaju prema onome što ne znaju. A opasno je baš to, jer Bog pita u Kur'anu: „Zar ćete u jedan dio knjige vjerovati, a u drugi ne vjerovati?“ Ovo je pitanje bilo upućeno jevrejskom narodu, koji su birali iz Knjige, koja im se objavljuje, ono što im odgovara, u to su vjerovali, a ono što im ne odgovara – u to nisu vjerovali. Tako se i mi dovodimo u istu situaciju, pa se ljudi počinju pitati o tome na taj način, počinju pogrješno tumačiti propise, šireći nevjeru o njima. A Allah je Hakim, On donosi propise koji su jasni, najgora je stvar u njih ne vjerovati, ili, pak, u neke vjerovati, a u neke ne. Druga je stvar pitanje implementacije i izvršavanja propisa, to je između čovjeka i njegovog Gospodara, to je druga tema i to je manje „bolna stvar“. Zapravo, u to nećemo ulaziti, a niti možemo.

S druge strane ove društvene implikacije najopasnije je to što se budi radikalni i agresivni ateizam, odnosno, antiteizam (varijabla unutar hipoteze), daju mu se krila da sablasno poleti i osudi ili poruši sve što bi moglo biti vjersko u javnom prostoru. Ljudska su prava tu najmanje bitna. U tu se svrhu uprežu najjači umovi, kolosi, filozofi, pravnici, politolozi, jezikoslovci, novinari itd., koji (gle čuda) odjednom imaju ogromnu masu sljedbenika, da ne kažem vojsku ili armiju koja je spremna zatrti sve što je manifestno vjersko, osobito islamsko. Prvo nas uče "ispravnom" tumačenju, jer kao navodno ne znamo tumačiti, a niti čitati ono što nam Bog poručuje, a onda nam u toj tendenciji zabranjuju naša prava. Takvi kažu, ako im se ne zabrane najjasnije, najoptimalnije i relativno prihvatljive manifestacije vjere u javnom prostoru, oni će onda i one najradikalnije obrasce početi nametati kao konvencionalne i obavezujuće za sve. Pa, kažu, ako im se u službi odbrane neutralnog sekularizma i demokratije, što je paradoks i podvala, jer sekularizam nije protivan vjeri i vjerskom u javnom prostoru, on traži da se svačija prava poštuju, ne zabrani hidžab, onda su nikabi, burke itd., ono što je slijedeći korak u nametanju, kao obavezujućeg obrasca, ostalom svijetu. Naravno, to je širenje straha o islamu, poznatom kao islamofobija. Naravno, evo, i mi kao vjernici kažemo da nikabi nisu obaveza, ali hidžab jeste i to samo za muslimanke. I to je njihovo pravo, pored obaveze, ali i njihov identitet. Ovako misli i svaka druga normalna muslimanka koja nije pokrivena, jer hidžab je pravo i pokrivenih i nepokrivenih muslimanki.

Vjernici nisu naivni kada su u pitanju ovakve tendencije, jer znaju da nakon ove zabrane idu veće i dublje zabrane, zato i reagiraju, s pravom, naravno. Ali, pitanje je kada su vjernici naivni? Onda kada se počnu toliko glasno i javno između sebe raspravljati, o stvarima vjere, iluzorno umišljajući da su jedini koji postoje i da nikog više važnog pored njih nema. Onda se dogodi jedna ovakva odluka, kao ledolomac, onda se dogode oni koji u velikom i zdušnom broju, kao vojska, podrže tu tendencioznost; i tek tada vjernički populus uvidi da je a(nti)teizam itekako živ, da ga ima i da je opasan.