crtice-banner.gif

Vazduh trepti kao da nebo gori, a vaz ne prestaje

Jedna od negativnih pojava prilikom svečanosti otvorenja džamija jeste, sada skoro pa tradicionalno, kašnjenje s podne-namazom. Nisu krivi ljudi koji su došli na otvorenje, bez obzira na njihov broj, već organizatori ili govornici koji, kao da je riječ o mendubu, imaju potrebu dužiti svoje govore i obraćanja, bez obzira na vrijeme početka podne-namaza.

Ponekada je ovo greška organizatora koji nije ranije utvrdio protokol i ostavio više vremena od nedovoljnih pet minuta do namaza posljednjem govorniku koji se obraća. Naravno, ponekada se organizator ustručava pojasniti govornicima da je vrijeme za obraćanje ograničeno. Ponekada su krivi govornici. Jednostavno ne mare za protokol i uputstva organizatora te (ne)svjesno dovode u nezgodnu situaciju posljednjeg govornika. Ponekada je, ipak, do onoga ko se posljednji obraća. Ne zna se, još, ko bi njemu trebao objasniti da svoj govor skrati i obrati pažnju na vrijeme namaza. Nije riječ o dvije-tri ili pet minuta, a i da jest nije u redu, već kašnjenju do pola sata.

Podne-namaz će se, naravno, klanjati u njegovom vremenu, ali zašto se podučava narod kašnjenju i neodgovornosti prema vremenu, protokolu i redu? Naročito kada se uzme u obzir da se prije svakog otvorenja javno objavi protokol s tačnim rasporedom i da se čak u toku obraćanja narod poziva na red, disciplinu, pravilan odnos prema vremenu i slično. Naravno, ako se ne može, ili ne želi, biti primjer u nekim pitanjima, onda barem ne treba govoriti o tome. Možda i jest nesuvislo obraćati pažnju na kašnjenje od nekoliko minuta s namazom, ali uzmimo u obzir i slijedeće.

...jedna ekstremna avantura, kada se može osjetiti na glavi ili rebrima koliko samo snage u laktovima imaju iznemogle dede i nane kojima je namaz u novoj džamiji kao sinonim za namaz u medinskoj Revdi.

Prvo, ponekada se u isto vrijeme čuje ezan s obližnje džamije i glas osobe koja se obraća. Govornik podiže glas ne bi li se nadglasao ezan s obližnje džamije. Ako bismo izostavili vjerski princip o važnosti šutnje dok se uči ezan, što se objašnjava djeci već u mektebu, sama kakofonija je neprimjerena ovim događajima.

Drugo, ko god je, poput novinara, bio među narodom u toku programa otvorenja džamije samo je mogao istigfar činiti dok sluša na koji način ljudi reagiraju kada je vrijeme namaza, a kraj govora se još i ne nazire. Moguće je da najviše negoduju stariji ljudi koji su, shodno svom biološkom satu, precizno izračunali koliko još mogu da «čuvaju» abdest.

Treće, umjesto da se rezervira kratka pauza nakon svečanog programa kako bi se ljudi pripremili za namaz, poravnali saffove, odvojili muški i ženski džemat, nakon ulaska zvanica u džamiju ezan se odmah uči, a nered koji tada nastane među narodom samo je eufemizam za stampedo. U tom trenutku ulazak u džamiju je jedna ekstremna avantura, kada se može osjetiti na glavi ili rebrima koliko samo snage u laktovima imaju iznemogle dede i nane kojima je namaz u novoj džamiji kao sinonim za namaz u medinskoj Revdi.

Sadržaju govora na svečanim otvorenjima džamija može se posvetiti posebna pažnja, ali u ovom kontekstu možda je potrebno naglasiti da se umjesto govora ili vaza na svečanim otvorenjima o vrijednostima namaza i ljepotama dženneta pokuša narodu skrenuti pažnja na osnovne odlike ponašanja vjernika kao građanina i primjera za druge ljude. Pozvati prisutne da svoj odnos prema Allahu, dž. š., preispitaju isti taj dan odlukom da klanjaju podne-namaz u džematu; svoj odnos prema drugome tako što neće praviti gužvu i dovesti nekoga u opasnost dok se ulazi u džamiju; svoj odnos prema okolini tako što neće ostaviti iza sebe otpatke itd.

Zadnji put promjenjen nedjelja, 05 Avgust 2018 09:16
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro