Redakcija

Redakcija

Sastojci: (mjera je šolja od 2 dcl.)1 puna šolja margarina ili putera sobne temperature, 1 šojla kisele pavlake, 3 šolje bijelog brašna, 1 prašak za pecivo.

Za filovanje: hurme očišćene od košpica i usitnjene, ili neki drugi gusti džem po želji.

Priprema: od navedenih sastojaka zamijesite tijesto i razvijte ga na 1 cm debljine. Isijecite četiri ili pet traka i po sredini naspite masu usitnjenih hurmi ili džema. Preklopite ivice traka i sijecite na štrudlice jednake dužine. Pecite u prethodno zagrijanoj rerni na 180°C 20 minuta.

Pečene štrudle po želji možete uvaljati u šećer u prahu.

San Diego - Dvadesetosmogodišnji Ammar Campa-Najjar, Amerikanac latinoarapskih korjena je nakon objavljivanje svoje kandidature za ulazak u Američki kongres izazvao veliki interes javnosti. 

Campa-Najjar je radio u timu koji je vodio predsjedničku kampanju bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame 2012. kada je počeo sa političkom karijerom u okviru Demokratske stranke. Tada je bio zadužen za čitanje pisama u kojima su ljudi iznosili svoje problme s kojima su se suočavali, a koje nisu uspijevali riješiti putem institucija. Tada se istakao svojim naporima da olakša starijima njihovo rješavanja problema u zdravstveno-socijalnom području i u komunikaciji sa izbjeglicama. Ammar Campa je sin Palestinca i Meksikanke. Njegova tri maternja jezika, arapski, meksikanski i engleski, kao i njegov osjećaj za institucionalno rješavanje problema izbjeglih i starih osoba su ga stavili u žižu interesa javnosti.

Kaže da se rano zainteresirao za politiku, jer je bio svjedok krvavih dešavanja u Gazzi. Na njega su dubok trag ostavili prizori koje je tada gledao kao dijete, posebno kada je vidio kako metak ispaljen od strane izraelskog vojnika ubija bebu u majčinom naručju. „Pitao sam se zašto sam ja ostao živ, a toliko djece je tada ubijeno i shvatio da me je Allah ostavio da se borim za prava koja oni nisu imali i slične njima“, kaže Ammar. On nije dopustio da ga njegova mlada dob u tome zaustavi i danas šalje poruku mladima da ne smiju dozvoliti da njihovog datuma rođenja bude prepreka za njihov ulazak u politiku.

„Imam kampanju koja se zove Sa 18 godina u 2018.“, koja se fokusira na tinejdžere koji danas imaju 16, 17 godina, a koji će na dan izbora napuniti 18. To je populacija koju u predizbornim kampanjama obićno zaobilaze”, kaže Ammar i napominje da svakih 30 sekundi mladi njegovih korjena postaju osamnaestogodišnjaci. 

Campa-Najjar je kandidat iz San Diega, Kalifornija, iz 50-og kongresnog distrikta i prvi je latino-arapski Amerikanac koji ide u utrku za Američki kongres. Do sada je samo šesterici Amerikanaca arapskog porijekla uspjelo ući u Američki kongres.

Rijad - Maisah Sobaihi je prva saudijska umjetnica koja nastupa na pozornicama u zemljama Evropske unije, prenosi Al-Arabiya. Radi se o pozorišnoj predstavi u kojoj Maisah izvodi nekoliko uloga u isto vrijeme. 

Maisah Sobaihi je doktorirala englesku književnosti na univerzitetu u Londonu, a radi na Univerzitetu King Abdu-l-Aziz u Džeddi. Svoju karijeru na pozorišnim daskama je počela još u osnovnoj školi, a profesionalno se time počela baviti po završetku studija.

Učestvovala je na prestižnom Edinburgh Festivalu, na jednom od najstarijih umjetničkih događaja na svijetu, koji se svake godine održava u glavnom gradu Škotske više od 70 godina. Tako je postala prva Saudijka koja je na festivalu imala predstavu i to pod naslovom „Naopako bilo“. Radi se o komediji koja tretira pitanje višeženstva. Velika je zainteresiranost publike za njene predstave i u Saudijskoj Arabiji i u Evropi iako je u zemljama EU njeno ime potpuno nepoznato.

“Cilj mi je promjena stereotipa koji na Zapadu vladaju o Saudijki, jer to je prije svega upravo odgovornost žene u Saudijskoj Arabiji”, kazala je Maisah za Al-Arabiyu. 

Washington - Bombaški napad na Bostonski maraton 2013. godine činio je 20 posto pokrivenosti svih američkih terorističkih napada između 2011. i 2015. Godine, stoji u nedavno objavljenoj akademskoj studiji čije rezultate je objavio britanski list Independent.

“Teroristički napadi koje su izveli muslimani imaju pet puta veću medijsku pokrivenost od onih koje su izveli nemuslimani u Sjedinjenim Državama”, ističe se u ovoj studiji uz podatak da analiza pokrivenosti svih terorističkih napada u SAD-u između 2011. i 2015. godine pokazuje da je prisutna veća medijska pažnja za 44,9 posto kada je počinitelj tog napada musliman, te potcrtava da su muslimani u tom razdoblju počinili samo 12,4 posto napada, a pokrivali su 41,4 posto vijesti, kako se jasno vidi iz ovog istraživanja.

Autori ove studije u zaključku navode da su mediji ti koji čine da ljudi nerazmjerno strahuju od toga da će muslimani biti ti koji će počiniti teroristički napad.

Znanstvenici su proučavali američke novinske izvještaje o svakom terorističkom napadu na američkom tlu i bilježili ukupan broj članaka posvećenih svakom napadu. Tako navode da su napadi na bostonski maraton 2013., koji su počinila 2 muslimana i u kojem su ubijene tri osobe, pokrili 20 posto ukupne pokrivenosti koje se odnose na terorističke napade SAD-a u petogodišnjem razdoblju.

Nasuprot tome, izvještavanje o pokolju u Hramu Sikh u Wisconsinu 2012. koji je izveo bijelac kršćanin Wade Michael Page i u kojem je ubijeno 6 osoba, činilo je samo 3,8% pokrivenosti u medijima. Također, masovno pucanje na afroameričku crkvu u Charlestonu u Južnoj Karolini u kojoj je Dylann Roof ubio 9 osoba, ali je dobio samo 7,4 posto medijske pokrivenosti, dok je napat Frazier Glenn Millera na sinagogu u Kansasu pri čemu je ubio 3 osobe, činio samo 3,3 posto izvješća.

Svi gore navedeni napadi smatraju se da zadovoljavaju široko upotrebljavane definicije terorizma, prema istraživačima na Georgia State University.

Autori, također, u studiji navode da su njihova otkrića razriješila i optužbe Donalda Trumpa, koje je uputio u februaru ove godine, da mediji dovoljno ne izvještavaju o terorističkim napadima koje su izvršili muslimani. 

“Kada je predsjednik Trump tvrdio da mediji ne pokrivaju dovoljno terorističke napade, ispada da je bio u pravu”, stoji u studiji, a zatim zaključuje: “Međutim, njegova tvrdnja da su napadi počinjeni od strane muslimana manje pokriveni je neutemeljena.”

“Bez obzira na druge argumente, napadi muslimana imaju nesrazmjernu količinu medijske pokrivenosti. Prema posljednjim podacima muslimani su izvršili 12,4 posto napada, a ti napadi su činili čak 41,4 posto vijesti. Radi se o tome da ta neproporcionalna pokrivenost, svjesna ili ne, taj stereotip ojačava I ojačava kulturu neosnovane priče o tome čega i koga se treba bojati.

Pokrivajući terorističke napade muslimana dramatično više od napada koje su počinil idrugi, mediji ovu vrstu događaja okreću kao prevladavajuću. Na temelju tih izvještaja nije čudo da se Amerikanci toliko plaše radikalnog terorizma muslimana. A stvarnost, ipak, pokazuje da su ti strahovi neosnovani i pogrešni”, navodi se u zaključku ove studije. (Ben Kentish, Independent)

U Sarajevu je 6. jula u Vijećnici otvorena retrospektivna posthumna izložba Mersada Berbera. Nakon što je davne 1967.godine izlagao u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu , što je jedina njegova izložba, ovo j dakle druga izložba u glavnom gradu BiH, izuzev manjeg predstavljanja njegovih radova za teatar početkom osamdesetih godina u Narodnom pozorištu u Sarajevu i nedavne, također posthumne, izložbe radova iz ciklusa o Srebrenici povodom predstavljanja monografije o Srebrenici u Bošnjačkom institutu. Uoči samoga otvorenja izložbe, a u organizaciji Kluba prijatelja Mersada Berbera, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu upriličen je  prvi simpozij “Život i djelo Mersada Berbera” na kojem je učestvovalo 12 uglednih naučnih i umjetničkih imena. Otvarajući skup koji je organizovan  povodom pete godišnjice smrti eminentnog bh. umjetnika, akademik Asim Kurjak je govoreći o svom prijatelju kazao  da je skup posvećen velikanu kista, velikanu govorne riječi i čovjeku koji je “zadužio BiH i koji je dugi niz godina bio čak poznatiji nego što je bila poznata Bosna”.

Na dan otvorenja u prepunoj Vijećnici u umjetničkom programu nastupili su solisti Opere Narodnog pozorišta Sarajevo, Aida Čorbadžić i Denis Isaković uz  klavirsku pratnju i filigransko umijeće Aide Mušanović – Arsić te glumac Miodrag Trifunov.

U ime porodice Berber koja je dala poseban doprinos u realizaciji ovog velikog kulturnog događaja za koji se sada i s pravom može kazati da će obilježiti tekuću godinu, Ensar Berber, sin velikana bosanskohercegovačke umjetnosti zahvalio se pokrovitelju izložbe članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakiru Izetbegoviću koji je otvarajući izložbu naglasio:  “Pred vama je jedna od najznačajnijih likovnih izložbi u zadnjih pola stoljeća, ali i primjer veličanstvenog umjetničkog doživljaja kondenzovane historije i kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Čini mi veliku čast da sam pokrovitelj ovom jedinstvenom kulturnom događaju koji punoga srca poklanjamo svim građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine”.

Izložba će biti otvorena do 6. Septembra 2017.g.

Svjetski rekorder i majstor borilačkih vještina Ado Dulas 

 

Nakon castinga 6. maja 2017. godine za igrani film “Godine Genocida“ u jednoj od glavnih uloga bit će Adem Ado Dulaš, Bošnjak iz Glamoča koji je stalno nastanjen u Austriji. Upriličili smo kratak razgovor s ovim tridesetičetverogodišnjakom koji je mnogo poznatiji svjetskoj nego našoj domaćoj javnosti kao Ado Dulas

Ado Dulas je instruktor borilačke discipline Krav Maga i jedna je od priznatih ličnosti u svijetu borilačkih vještina, što dokazuju i njegove titule na prestižnim manifestacijama za borilačke vještine  poput Hall of  Honour, International Hall of Fame itd. Inače, proglašen je majstorom godine 2015.  u Atlantic Cityju (SAD), a  2017. godine oborio je svjetski rekord u razbijanju 76 siporeks ploča za 20 sekundi. 

Rođen je 1983. godine u Glamoču, a kao maloljetnik sa njegove 6 godina je u toku agresije na BiH odveden u Austriju, u grad Insbruk. Od malih nogu gajio je ljubav prema sportu, a posebno  prema borilačkim vještinama te je kao šestogodišnjak svakodnevno trenirao borilačke sportove.

 

Prvi u svijetu osmislio metod odbrane za invalide

 

“Jedne prilike sam na ulici vidio kako je grupa napala jednog čovjeka. U tom trenutku, ne razmišljajući mnogo, priskočio sam u pomoć. Nisam računao na posljedice. Inače, znamo princip da čovjek zlo treba spriječiti riječima ili djelom. Taj čovjek kojem sam pomogao bio je majstor borilačkih vještina. Dao mi je dao vizit-karticu i pozvao me u svoju školu borilačkih sportova i za odbranu, u kojoj se obučavalo profesionalno osoblje za osiguranje“, počinje nam svoju priču Ado, koji je svratio u Sarajevo radi daljnjih pregovora o novom filmu o Srebrenici.

Ado je u ovom klubu proveo nekoliko godina, vrijedno trenirajući da bi zadobio povjerenje trenera da sam vodi treninge i obučava druge. Završio je niz akademija za sigurnost te postao certificirani tjelohranitelj da bi kasnije osnovao i svoju osiguravajuću kuću ADSB. Nalazeći se u niz opasnih ili u najmanju ruku stresnih situacija morao je primjenjivati naučeno.

“Odbrana čovjeka počinje u glavi. Najvažniji je sabur. Što čovjek više uči, više je strpljiv. Prvo treba sagledati situaciju u kojoj se čovjek našao i najvažnije: pokušati smiriti situaciju. Znate, kada vidite da bi moglo doći do nereda učesnici su nervozni i uplašeni te je važan pristup da pokažete kako se sve može riješiti na lakši način, jer kada dođe do tuče nema povratka. Upravo sam u svojoj karijeri nastojao analizirati psihološko stanje osoba u ovim situacijama. Posvetio sam se izučavanju teorija o psihologiji čovjeka i sada mogu prepoznati u kojem je stanju čovjek: da li je riječ o nekome koji će napasti bez obzira šta vi uradili ili je potrebno samo da ga smirimo“, pojašnjava Ado.

Ado je postao naročito interesantan znanstvenoj i široj javnosti kada je predstavio koncept samoodbrane za osobe u invalidskim kolicima, što je i po prvi put da je neko osmislio i prezentirao ovaj metod samoodbrane.

“Tražio sam od različitih instituta da im prezentiram samoodbranu za invalide. Mislili su da sam lud. Mnogi su se pitali kako mogu o tome da razmišljam, jer ko bi napao osobe u kolicima. Ipak, radio sam na dugogodišnjem istraživanju, koje je uključivalo i ankete sa osobama u kolicima, od kojih su neki zaista napadani. Kada sam prezentirao metode samoodbrane za osobe u kolicima, to je postalo nevjerovatno popularno u Austriji i svi mediji su izvještavali o tome“, kazao je Ado.

 

Put ka filmu

 

Ado je 2010. godine osnovao svoj klub u Insbruku, zapravo Školu za samoodbranu i obezbjeđenje pri kojoj trenira tjelohranitelje, osobe koje žele biti član osiguravajućeg osoblja, sportiste, ali i sve druge zainteresirane koji žele da se nauče sami odbraniti i steći osnove borilačkih vještina. Kasnije je otvorio još jednu školu u Njemačkoj, a uskoro će biti otvorena škola i u Švicarskoj. Redovni je trener specijalaca i učesnik seminara o sigurnosti i odbrani.

“Otvorio sam školu, jer mnogi su radili tjelohraniteljski ili osiguravateljski posao, a nisu bili obučeni za to. Na početku je bilo teško, jer sam bio nepoznanica mnogima. Mnogi su me odgovarali da napustim, jer je došlo i do finansijskih problema. Međutim, nikada ne napuštam ono što odlučim. Neću sve prihvatati, ali ono što prihvatim, kao projekat ili izazov, idem do kraja i mislim da bi svako to trebao raditi. Nakon teškog početka danas je moja škola jedna od najkvalitetnijih, a što se tiče odnosa prema meni mnogi dolaze na trening i obuku samo kada sam ja tu, jer imaju ogromno povjerenje u ono što radim. Uglavnom, to je moja poruka svima: ako vjerujemo u svoje sposobnosti i ideju, uz Božiju pomoć moramo uspjeti. Kada smo mladi trebamo iskoristiti svaki trenutak. Svaki dan se uči, traže se nova znanja, jer je svaki dan nešto novo. Na primjer, ne može se propuštati trening. Kažu: ‘Boli me glava!’ Kada zaboli glava idite trčati nekoliko kilometara i vidjet ćete hoće li vas više boljeti“, poručuje Ado.

Jednoga dana 2014. godine u njegovu kancelariju je ušao filmski redatelj koji je želio snimiti film u kojem bi Ado trebao glumiti. Iako se nikada nije zanimao za ovu vrstu posla, uzeo je časove glume i ubrzo bio dio ekipe filma austrijske nezavisne produkcije. Kasnije je igrao sporedne uloge u različitim serijama te glavne uloge u tri filma, a 2016. godine snimio je i svoj samostalni igrani film, koji je bio i svojevrsna promocija njegove škole. Da je bio dobar potez upuštanje u filmske vode svjedoče i nove ponude za snimanje filmova u SAD, Rusiji i Kini, od kojih je jedan i u holivudskoj produkciji. Inače, određene glumce je upoznao u SAD, u kojima je boravio kako bi primio titulu Master of the Year. 

 

“U Americi sam upoznao niz glumaca, jer kada uđete u Kuću slavnih onda vam se otvaraju vrata u svijetu filma“, kaže Ado koji naglašava da mu, ipak, nijedna ponuda nije bila značajna kao dobivanje uloge u filmu o Srebrenici, jer je ranije snimio i kasidu o Srebrenici.

 

Kada dobije potvrdan odgovor, Salih zove taksi, s kojim dolazi iz Potočara do Srebrenice i uzima Preporod. Uredno plaća 1.5 KM i onome ko mu preda Preporod on, Salih, obavezno pokloni najljepšu čokoladu i tako svaki put

Salih Suljić iz džemata Potočari, Medžlis IZ Srebrenica, je jedan od najredovnijih, ako ne i najredovniji čitalac lista Preporod uopšte. Salih sa posebnom pažnjom se brine o tome da svaki broj uredno dođe do njegovih ruku. Preporod u Medžlis IZ Srebrenica dolazi poštom, a budući da pošta iz Sarajeva često ide prvo u Banja Luku pa onda dalje se raspoređuje, nekad se desi da isporuka kasni i četiri pet dana. Salih svih tih dana zove na broj Medžlisa i raspituje se da li je stigao Preporod. Kada dobije potvrdan odgovor, Salih zove taksi, s kojim dolazi iz Potočara do Srebrenice i uzima Preporod. Uredno plaća 1.5 KM i onome ko mu preda Preporod on, Salih, obavezno pokloni najljepšu čokoladu i tako svaki put. U našem Medžlisu, često se jede čokolda od našeg uzoritog insana Saliha i sa radošću ga dočekujemo ne samo radi čokolade, nego radi lijepe riječi i osmjeha koje Salih uvijek sa nama rado podijeli. Zaista divan primjer ljubavi prema Prepordu, prema džamiji, prema Kur’anu, prema Islamskoj zajednici. Salih je jedan od najredovnijih džematlija u džamiji džemata Potočari u Gornjim Potočarima. Redovan je na teravijama, na mukabelama, na namazima. Salih je do sada 130 puta pročitao Kur’an na prevod. Sa čitanjem je počeo prije desetak godina. Insan za prijmer od kojeg drugi insani mogu očekivati samo dobro, to je naš dobri Salih kao što mu i samo ime kaže. Salih znači Dobri, zaista je takav naš Salih. Neka ga Allah poživi i uvede u dženetske bašče gdje će u društvu šehida Srebrenice uvati čitajući najljepša džennetska djela.

Sretan sam ako sam uspio da ti objasnim da vjera nije dogma. Htio sam da u tebi probudim spoznaju da vjera može biti ono najbolje u tebi, dok dogma može biti ono najgore izvan tebe. U tome leži tajna tvoje duhovne sposobnosti ili tvoje moralne otpornosti, a to je da sačuvaš čistu vjere, koja se nalazi u dubini tvoje duše od zagađene dogme, koja se nalazi izvan ili iznad tvoje zdrave pameti.

Pogledaj u Mjesec, vidjet ćeš Božiju ljepotu; pogledaj u Sunce, vidjećeš Božiju moć; pogledaj sebe u ogledalu, vidjećeš najljepše biće na svijetu. No, bît tvoje ljepote nije u ljepoti tvoga tijela. Bît tvoje ljepote je u ljepoti tvoje duše, a ljepota tvoje duše je ljepota tvoje vjere, a ljepota tvoje vjere je ljepota tvoje ruke, a ljepota tvoje ruke je ljepota tvoga uma, a ljepota tvoga uma je sposobnost tvoga oka, koje može da gleda, ali tvoj um je taj koji može da vidi ljepotu i moć Svevišnjeg Boga. Onaj koji nije u stanju da dokuči dragulj vjere u dubini svoje duše, ne osjeća miris svoje duše od Božanskog Duha. Umjesto toga, on osjeća miris dima od dogmatske ideologije, koja zagađuje njegovu čistu dušu, koja onda zagađuje njegovu čistu prirodu (fitratallah). Upravo to, htio sam da te potaknem da tražiš dragulj čiste vjere u dubini svoje duše. Okreni se sebi! Zaviri u svoju dušu! Pogledaj šta u njoj imaš! Osjeti Duh Božanski što ti svijetli dušu! Dokuči dragulj čiste vjere! Razdvoji čistu vjeru od prljave dogme! Zamisli kada bi svi (tvoja braća po vjeri), osjećali isti miris duše od Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi na svijetu imali isti miris života? Zamisli kada bi sve duše bile spojene u jedan miris Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi otkrili dragulj čiste vjere u svojoj duši i u svome srcu? Onda bi cijeli svijet mirisao čistom vjerom u Jednoga Boga! Onda se ni jedna duše ne bi lijepila za prljavu dogmu ili ideologiju! Onda bi ljudsko srce osjećalo čistu vjeru; onda bi ljudski um spoznao čistu pravdu; onda bi ljudska ruka radila čisti posao; onda bi ljudski rod bio sretan; onda bi utopija bila stvarnost; onda bismo ti i ja bili neodvojivo zajedno; onda ti i ja ne bismo bili u strahu od podjela i ratova u našem Ummetu; onda bismo ti i ja bili sigurni u svom domu i domovini; onda bismo ti i ja znali da je  naša Zajednica u sigurnim rukama! Pa zar to nije tako, pitaš? Nije tako, odgovaram! Zašto nije tako, pitaš? Odgovaram, nije tako zato što nam se dragulj čiste vjere u dubini naših duša izmiče iz ruku. Zato što već odavno ne umijemo da duboko zaronimo kako bismo taj dragulj čiste vjere u našim dušama sami dokučili. Kažem sami, jer se dragulj čiste vjere nalazi u našim dušama; mi ga sami moramo otkriti; mi ga sami moramo dotaknuti;  mi ga sami moramo našom rukom uzeti i iznijeti u svijet da nam svijetli i osvjetljava naš zajednički životni put. 

Pa zašto to ne uradimo? Zašto čekamo? Zašto ne zaronimo duboko pa da dokučimo dragulj čiste vjere u dubini naše duše? Ko nam u tome smeta? Ko nam zabranjuje? Zar nismo slobodni? Zar bosanska šehidska krv nije zalog naše slobode? Zar nismo otkrili naš dragulj čiste vjere nakon ideologije marksističkog ateizma? Ko nam ga sada otima? Zar nismo jaki da ga čuvamo? Zar ćemo da ga izgubimo? Sva ova pitanja su teška, ali ovih nekoliko zadnjih me najviše uznemirava. 

Bojim se da na ta pitanja znam odgovor. Da, tako je. Mi nemamo strah samo od nepoznatog, već i od poznatog. Štaviše, ponekad ono što nam je poznato izaziva u nama više straha od onoga što nam je nepoznato. A poznato nam je zašto strahujemo od gubitka dragulja čiste vjere nakon što smo ga izvukli iz čeljusti ateizma. Bili smo tada najsretniji. Sjaj dragulja čiste vjere širio se posvuda. Vjerovali smo da nam ga niko više ne može zamračiti. Ali, sada vidimo da može. Sada vidimo da nam se dragulj čiste vjere prlja dogmom sujete, pakosti, ljubomore, zavisti, sebičnosti, licemjerja i isključivosti. Ne izvana, već iznutra. A to je ono što me najviše plaši zato što znam tačan odgovor na pitanje zašto nam se gubi dragulj čiste vjeri iz našeg srca, iz našeg uma i iz naše ruke. 

Znam, ali ne umijem ništa da poduzmem da to spriječim. Znam, ali sam nemoćan da zaustavim mrak sujete, koji zamračuje sjaj dragulja naše čiste vjere. Znam, ali sam frustriran što ne smijem da govorim ono što stvarno mislim. Ne zbog ičije cenzure, već zbog samocenzure. A to stanje duha je najgore stanje duše. Bilo nam je lakše kad smo imali Marksa. On je bio kriv što nismo mogli imati dragulj čiste vjere, koji se nalazio u našoj duši i u našem srcu. Sada kad smo dragulj našli u dubini naše duše, te ga otkrili i pokazali svijetu u najboljem šehidskom svjetlu, dragulj nam se gubi u mraku sujete, pakosti, dvoličnosti i sebičnosti. 

Priznajem, teško mi je što Marks više nije kriv, već smo krivi svi mi, bilo da se radi o manjini ili o većini. Ako je manjina kriva za naše stanje duha, onda je većina odgovorna što je manjini dopustila da nam otuđuje dragulj čiste vjere, a ako je većina kriva što dragulj čiste vjere gubi svoj sjaj, onda je manjina odgovorna što je dopustila da joj većina ukrade dar čiste vjere. Ne, nikako ne smijemo potcijeniti sjaj dragulja čiste vjere koji sija u srcima pojedinaca. Ovdje je riječ o kolektivnom dragulju čiste vjere, koji ne sija kao što sjati zna za opće dobro Ummeta. Spas pojedinca je samo njegov spas, a spas Zajednice je spas svakoga od nas. Od toga danas osjećamo strah - od kolektivne nemoći da doživimo kraj sujete pojedinca, kraj njegove pohlepe, njegove prgave naravi, njegove plitke pameti, njegove površne misli, njegove licemjerne vjere, njegovog lahkog morala, njegove prazne riječi. 

Kako je moguće spasiti dragulj čiste vjere u našoj kolektivnoj duši od svih ovih prljavih napada? Moguće je tako što ćemo spoznati razliku između čiste vjere, koja nam osvjetljava životni put i prljave dogme, koja nam taj put zamračuje. Lahko rečeno, ali teško ostvarljivo. Ali, riječ je uvijek bila na početku željenog puta. A naš željeni put je uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Za taj put potrebna nam je riječ čiste vjere u Boga i čiste vjere u sebe. Čista vjera u Boga je uvjet za čistu vjeru u sebe. Jer, onaj koji nema čistu vjeru u Boga, nema ni čistu vjeru u sebe. Oni koji ovo pitanje postavljaju obrnuto gube iz vida da je čovjek najovisnije biće na svijetu. Ovisan je o nečemu što je izvan njega. Ako nije spoznao da je to Bog o kojem je nužno ovisan, čovjek je onda ovisan o nekome ili nečemu drugom što nije Bog, a to znači što nije ni pouzdano ni vječno. A sve što nije ni pouzdano ni vječno nije ni spasonosno, a sve što nije spasonosno čovjeku je besmisleno.

Prema tome, ovisnost čovjeka o nečemu što nije Bog Pouzdani i Vječni je besmisleno. Dogma kao ideologija je besmislena upravo zato što nije ni pouzdana ni vječna za čovjekov uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Vjera je pouzdana i vječna zato što je Bog Vječan i Pouzdan za čovjekov uspjeh i spas. Uostalom, arapska riječ al-imān, koju mi prevodimo na bosanski jezik kao “vjera”, znači “pouzdanje u nekoga”, pa, stoga, imamo i hadis Allahovog Poslanika, koji je rekao: - Lā imāne li-men lā emānete lehū (Nema vjere u onoga u kojeg se ne može pouzdati). 

Nije li ovo jasan odgovor na sva gore postavljena pitanja, koja nas muče ovih dana, a to je da nam se dragulj čiste vjere, kojeg smo otkrili u dubini naše duše nakon marksističkog ateizma i pokazali ga svijetu - da nam se taj dragulj sada nekako izmiče iz ruku, jer gubimo pouzdanje jedni u druge, a gubimo ga zato što gubimo pouzdanje u Boga. Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema. To je osnovna karakteristika vjere nekih ljudi, koji su se dohvatili dragulja čiste vjere, ali ga nisu srcem prihvatili, niti su ga umom razumjeli, niti su ga rukom uhvatili. Njima je dragulj čiste vjere ostao na vrhu jezika, na kraju srca, na površini uma, na vrh prsta njihove ruke. Nisu oni krivi. Krivi smo mi koji sve više postajemo slični njima umjesto da oni postanu slični nama, koji smo uvijek doticali dragulj čiste vjere u dubini naše duše. Mnogo je posla pred svima nama da sačuvamo dragulj čiste vjere u dubini naše duše da nam sija po liniji našeg života. Stoga, u narednim nastavcima ovoga serijali govorit ćemo, ako Bog da, o vjeri kao zavjetu: “Vjera je zavjet”. To bi trebale biti najvažnije lekcije u ovom serijalu: “Kritika čiste vjere”, ako Bog da.  

Dedo Ramo

Juli 23, 2017

Dedo Ramo, starac iz Erzuruma, nije imao nikoga drugog osim tri mačke. Kad je došao iz svog rodnog kraja bio je snažan i jak mladić. Samo godine, te godine koje su tiho i bezglasno prolazile, istrošile su snagu i ishabale tog momka. Ramo, koji je nekad radio kao hamal, a nekad kao nadničar, jednog dana se teško razbolio. Dok je bio bolestan jedino čega se bojao bilo je to da će potrošiti onih nekoliko novčića koje je otkidao od usta i sakrivao ispod kreveta na kome je spavao i da neće moći svojim mačkama kupovati džigericu i škembiće. Stvarno, bilo je dana kad ne bi popio čak ni mlijeko, uskraćivao je sebi koliko je mogao samo da sirote životinje ne bi ostale nezbrinute.

Za tri mjeseca, koliko je bolovao, istrošilo se i njegovo tijelo i ono malo para. Kad se počeo osjećati malo bolje i bio u stanju stajati na nogama, shvatio je da u rukama, koje su teške pakete podizale kao perku, i u leđima, koja su mogla podnijeti svaki teret, nema više snage da ponovo počne raditi teške poslove. Njegove noge, koje su se pod najtežim opterećenjem kretale bez drhtanja, sad su se ljuljale kao da će se slomiti noseći samo ovo slabašno tijelo. 

Ramo nije shvatao da stari. Odlučio je da počne bolje jesti da bi ojačao kako bi ponovo mogao raditi i hraniti svoje tri mačke. S naporom je ustao, u uglu sobe stajao je čvrsti štap kojim je njegova rahmetli žena potapala svoje djevojačko ruho dok se otkuhavalo u kazanu. Ramo je, s nekim čudnim osjećajem opraštanja, što ga ni sam sebi nije mogao objasniti, uzeo štap koji je godinama stajao sakriven i izašao na ulicu. Toliko je bio bolestan da se nije mogao ni obrijati. Čvrsto se oslanjajući na štap s hiljadu muka krenuo je prema kafani. Usput su se neki mladići, koji su ga vidjeli kako jedva hoda, ponudili: „Dedo, ako ne možeš hodati, da te uhvatimo podruku.“ Nudili su se da pomognu Rami i ponesu iznemoglo tijelo starca, koji je nekad dizao terete teže od jednog čovjeka.

Ramo je osjetio bol više zbog toga što su ga mladići oslovili sa „dedo“ nego zbog toga šta je ova ponuda stvarno značila. On se još uvijek nadao da će jednoga dana ojačati. Ali, ako je stvarno ostario, onda za to nema lijeka.

Izgleda da je stvarno ostario kada ga zovu „dedo“. Zastao je prolazeći ispred dućana prodavača vode, dugo se gledao u okrnutom, mutnom ogledalu koje je stajalo pored vrata i koliko god da mu je bilo teško i bolno, shvatio je da su mladići bili u pravu. Da, ostario je. Ustvari, on je već odavno bio star, ali bio je tako jak i snažan čovjek da mu do sada, ni on sam, a ni bilo ko drugi, nije pripisao taj atribut.

Više nije mogao biti nosač. Kad je drugi put izašao na ulicu prodao je svoj radni jelek koji je nosio dok je bio hamal. Cilj mu je bio da nađe neki lakši posao od koga će moći zaraditi koji novčić. Neće niko džaba hraniti ni Ramu ni njegove mačke samo zbog toga što je on ostario. 

Odlučio je da počne raditi kao čistač cipela. Samo, morao je još nešto prodati da bi mogao kupiti kutiju za čišćenje cipela. Rješenje ovog problema se, možda, nalazilo u sehari njegove rahmetli supruge. Utroba mu se stezala dok je dizao poklopac. Osim jedne bezane košulje, najvrjednije u ovoj sehari bile su troje vunene čarape. Troje čarape koje je njegova sirota žena isplela svojim rukama. Ramo ih je prevrtao i okretao, nikako se nije mogao odlučiti da ih proda. Ali, shvativši da nema drugog izlaza, strpao ih je pod pazuho, izašao na ulicu i prodao budzašto. Da su mu barem pare koje je zaradio na ovim, ko snijeg čistim, dragim predmetima bile dovoljne da kupi kutiju za čišćenje cipela. Ali, nisu. Opet je ostao dužan nekoliko lira.

Sada je hamal Ramo postao dedo Ramo, čistač cipela. Bilo mu je drago čuti kako ga svi, i djeca i odrasli, zovu dedo Ramo. Otkako se razbolio nije se ni brijao. Šta će, ionako je već bio star, zar je uz to bilo potrebe da troši novac na brijanje. S vremena na vrijeme, kad bi njegova sijeda brada jako narasla, pretvorio bi staklo jedinog prozora u sobi u ogledalo, stavljao komad kartona iza njega, otvarao ženinu seharu, koja je još uvijek mirisala na lavandin cvijet, vadio makaze i malo skratio gustu bradu. Nasmijani dedo Ramo navikao se i na ovaj novi posao. S ono novca što bi zaradio, dobro je živio. Ovim malim prihodom izdržavao je sebe i svoje mačke, ali nije mogao ništa uštedjeti i ostaviti u zavežljaj ispod kreveta. Iz njega je sve potrošio. Što bi zaradio, to bi i pojeli.

***

Dok su tako dani prolazili dedo Ramo se opet razbolio. Ali, ovoga puta bolest uopšte nije ličila na onu prijašnju. Na nozi mu se pojavio veliki čir, crn kao gar, tako da mu je za tri dana cijela noga pocrnila. Što je još gore, kome god doktoru iz bolnice ili iz grada da se obratio, svi su govorili da od te noge nema ništa i, ako se ne odsiječe, da će se crnilo raširiti po cijelom tijelu, a on će umrijeti. Međutim, dedo Ramo nije želio umrijeti. On je imao jedan snažan razlog koji ga je održavao u životu, mačke!

Ako on umre ko će se brinuti o ovim pripitomljenim, dobro zbrinutim mačkama? Sve su imale mala šilteta mekša i čistija od kreveta na kome je on spavao i blistavo čiste posude za jelo. Ako on umre, ko će se brinuti o njima, ko će im uveče donositi džigericu? Čak nije mogao ni leći u bolnicu da ne bi ostavio svoje ljubimce same. 

Dedo Ramo je gledao u svoju otkrivenu nateklu nogu koja je poprimila zastrašujuću ljubičastu boju. Međutim, tog dana on nije mislio o svojoj bolesti koja se pogoršavala iz dana u dan, nego šta će biti s mačkama. A one su, svaka u svom uglu sklupčane spavale, site od džigerice koju su namalo prije pojele. Njihovi puni stomaci, koji su se podizali sa svakim udisajem, bili su okrugli poput lopte. Bahtijar, najdraži mačak dede Rame, koji je ležao u sredini, odjedanput je skočio s mjesta kao da je čuo miša. Pogledao je oko sebe sa jezom od koje se njegovo sjajno krzno nakostriješilo i poletjevši kao strijela prema svom bolesnom vlasniku, s užitkom grabežljivca koji napada lovinu, udario šapom po rani na nozi koja je bila opuštena pružajući tegoban prizor. Dedo Ramo je pao u nesvijest od bola, a Bahtijar je počeo lizati raspuknutu ranu. 

Jednu sedmicu nakon tog događaja, dedo Ramo, jadni starac, za koga su svi s tugom i žaljenjem čekali da mu bude odsječena noga, došao je noseći kutiju za čišćenje cipela na ramenu, ne hramljući i ne osjećajući bol i sjeo na ugao ulice na kojem je uvijek čekao mušterije. Čak se ni na štap nije oslanjao. Tada su znatiželjnici počeli zapitkivati ovog nasmiješenog starca guste brade o tome kakva je tajna njegovog ozdravljenja. Među njima je bilo i mladih, obrazovanih ljudi koji su to komentarisali kao „zanimljiv slučaj“. No, kako je ovaj siroti starac mogao znati tajne stvaranja koje se nama pokazuju kao život? Čak ni onim obrazovanim nije bilo lahko shvatiti skriveni smisao ovog neobičnog događaja koji su opisivali riječima: „slučajana ili zanimljiva pojava“. Međutim, čistač cipela Ramo je znao da je svako stvorenje, čak i svaka trunčica, Allahov vojnik i da je velika moć „skrivene ruke“ koja zapovijeda tim stvorenjima i određuje šta će se dogoditi? Eto, ta snaga učinila je jednu malu mačku, stvorenje s kojim je starac dijelio svoju nafaku, posrednikom onda kad su naučna intervencija i ljudske mogućnosti ostali bespomoćni.

Dedo Ramo, dok je sjedio u svojoj tekiji, svoje jednostavno i sažeto mišljenje o ovome događaju objašnjavao je svakome ko god bi sjeo s njim. 

-Eto tako moj beže... dok sam sjedio i bez nade gledao u svoju nogu koju je trebalo odrezati, mačka je odjednom skočila s mjesta. Tako je krenula na mene da sam mislio da je pobijesnila. Sjećam se da me udarila kandžom po rani i da sam se od bola onesvijestio. Kad sam došao sebi, oteklina na nozi je nestala, a mačka je i dalje bila pored mene i gledala u moje lice. Te hefte, svakog dana bio sam sve bolje, dok rana i bol nisu sasvim nestali. Ne kaže se uzalud: „Dobro se dobrim vraća“.

Prevela s turskog jezika: Fatima Kadić-Žutić

Prijevod pripovijetke iz zbirke: Samiha Ayverdi, Mabedde Bir Gece, Damla Yayınevi, İstanbul, 1976., str. 50-54.

Osim raznih trgovačkih roba, dobara i kulturnih dostignuća, Putem svile su se širile i različite zarazne bolesti.

Susreti civilizacija za neke narode istovremeno su predstavljali i prvi susret sa uzročnicima zaraznih oboljenja na koja do tada nisu razvili imunitet. U historiji je zbog svojih razmjera ostala upamćena epidemija kuge koja se pojavila u Kini 1330. godine. Ubrzo nakon toga kuga je, stigavši trgovačkim brodovima na otok Krim a potom i na područja srednje Evrope, poprimila razmjere pandemije. Danas se na Putu svile turisti i arheolozi susreću sa brojnim materijalnim ostacima koji svjedoče o sjajnoj i burnoj prošlosti. Iako je Put svile po pitanju trgovine još davno izgubio na značaju, do danas je zadržao neprocjenjiv historijski i kulturni značaj koji sa svakim novim arheološkim pronalaskom raste.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija