U takozvanom informatičkom dobu u kojem živimo, gubimo značenje najosnovnijeg ljudskog djelovanja: razmišljanja. Brkamo informacije sa znanjem i mislimo prilično varljivo da je razmišljanje obrađivanje informacija.

Razmišljanje nije prikupljanje informacija. Nije analiza podataka. Ono nije samo povezivanje predmetâ s konceptima odnosno uspostavljanje logičkih veza između koncepata. Razmišljanje uključuje nešto više od mentalne procedure.

Razmišljanje je stalna potraga za odgovorom na krajnje pitanje zašto jeste nešto, radije negoli ništa. Budući da ništa ne izmiče egzistenciji te da ništa nije izvan velikog lanca bića, cjelokupno razmišljanje jeste aktivnost unutar egzistencije i njenih beskrajnih modaliteta. Bilo da sprovodimo neki naučni eksperiment, pišemo lijepu pjesmu na jutarnjem povjetarcu ili analiziramo moderne gradove, mi se bavimo različitim aspektima i manifestacijama egzistencije.

Svo razmišljanje mora biti zasnovano na egzistenciji; u protivnom, nikada ne možemo savladati zamku solipsizma. U tom smislu, razmišljanje se ne sastoji od unutarnjih procesa moga uma. Kartezijanski dualizam uma (res cogitans) i svijeta (res extensa) se nikada ne javlja kada je razmišljanje ukorijenjeno u egzistenciji. Klasični filozofi su odbacili subjektivizam i filozofski skepticizam na ovom osnovu.

Egzistencija nije apstraktan koncept. Ona je najkonkretnija i najobuhvatnija stvarnost. Možemo je zamisliti kao ideju ili koncept u našem umu. No, stvarnost egzistencije je uvijek nešto više od njenih mentalnih príkâzâ. To je poput razlike između nekog prizora i njegove slike. Kada slikamo, mi zamrzavamo taj trenutak, izvodimo ga iz njegovog prirodnog stanja tôka i gledamo ga kao jedan zamrznuti trenutak. Ono što gledamo nije nestvarno. Kao slika, on nije nešto imaginarno. Ali nije sâmâ stvarnost, već njena slika. Kao što se dešava u svim apstrakcijama, on je sada odvojen od tôka egzistencije u kojem postoji. Ne možemo tretirati ovaj zamrznuti trenutak kao sâmû stvarnost. Jer stvarnost nikada ne prestaje teći.

Razmišljanje je aktivnost unutar egzistencije zato što je svaki mentalni sud ili logička veza koju uspostavljamo povezana s egzistencijom. Ova ključna tačka je naglašena razlikom između egzistencije (vudžud) i egzistenta (mevdžud). Stvari kao što su drvo, nebo ili kuća u komšiluku egzistiraju. One posjeduju svoja jedinstvena svojstva. Međusobno se razlikuju. Svaka od njih egzistira na svoj način. Ali dijele nešto zajedničko: čin egzistiranja. Odnosno, da se izrazimo jezikom klasične filozofije Mulla Sadraa, sve one “sudjeluju” u egzistenciji. Ne radi se o tome da postojeće stvari sačinjavaju ono što zovemo egzistencijom. Već obrnuto: egzistencija generira posebna bića koja egzistiraju na svoj jedinstven način. Upravo egzistencija protiče kroz sve što vidimo i doživljavamo kao svijet: planine, životinje, ljude, vjetar, kišu, gradove i sve stvari koje mi kao ljudska bića izrađujemo vlastitim rukama. Egzistencija se pojavljuje u bezbrojnim modalitetima i beskonačnim bojama. Egzistencija je nešto više od ukupnog zbira egzistenata. 

Baš kao što stvari (“supstance”) učestvuju u egzistenciji, mi ljudi također sudjelujemo u egzistenciji. Ovo sudjelovanje uspostavlja posebnu vezu između nas i egzistencije, zato što kontempliramo značenje ove naročite veze.

Kada razmišljamo o nekom predmetu, trenu, situaciji ili odnosu, mi kontempliramo egzistenciju i njene bezbrojne manifestacije. Ne radi se o tome da je svijet egzistencije pasivni objekat bez značenja kojem mi dodjeljujemo smisao. Naprotiv, stvari su prožete značenjem, svrhom, razmjerom i znakovitošću neovisno o nama. Subjektivistički preokret u zapadnoj filozofiji je učinio svijet beznačajnim objektom, a ljudsko biće besvjetovnim subjektom. A mi smo još uvijek zarobljeni u ovom labirintu. Mislimo da univerzum nema značenje bez nas. Tvrdimo s blesavom gordošću i neznanjem da egzistencija nema druge svrhe doli da nama služi. Istina je upravo suprotno. Svijet ima značenje bilo da ga razumijemo ili ne. Mi smo tek dio stvarnosti veće od nas.

Muslimanski filozofi definiraju filozofiju kao sposobnost “poznavanja realnosti stvari onakvih kakve jesu u mjeri u kojoj je to moguće unutar čovjekova kapaciteta”. Ova definicija mnogo toga govori o stvarnosti egzistencije i našem odnosu prema njoj: stvari posjeduju sopstvenu stvarnost neovisno o nama, a mi je možemo pokušati razumjeti najbolje što možemo. Mi ne posjedujemo svijet. Ne možemo tretirati egzistenciju kao roba. Mi je možemo samo čuvati i unaprjeđivati kako bismo ostvarili vlastiti potencijal. Naš odnos sa svijetom egzistencije ne može biti odnos dominacije i eksploatacije.

Razmišljanje podrazumijeva razvijanje intelektualnih, logičkih i emocionalnih kapaciteta za razumijevanje složene i dinamične stvarnosti koju nazivamo egzistencijom. Svođenje svijeta egzistencije na moje mentalne konstrukcije istog jeste najpogubnija filozofska pogreška koju možemo počiniti. Jedino primjenjujući različite kognitivne perspektive na višeslojnu stvarnost egzistencije možemo početi shvaćati njenu stvarnost i razumijevati našu sopstvenu istinu. To podrazumijeva posjedovanje znanja te razmišljanje ponad kalkulativnog razuma i diskurzivne analize.

Mi moramo koristiti naš um kao i srce da bi ispravno razumijevali svijet. Filozofija i logika su važni, ali su važni i umjetnost, poezija i religija. Nikakvo razmišljanje nije smisleno ukoliko ne vodi mudrosti i ne pokazuje načine kako se egzistencija raskriva. Razmišljanje će nas obogatiti tek kada shvatimo da mi nismo gospodari svijeta, već da možemo samo biti njegov pazitelj i zaštitnik.

S engleskog preveo: Haris Dubravac