50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

(Ko) biva otac

Autor: Belma Bešlić Februar 10, 2020 0

U posljednje vrijeme mnogo radimo na jačanju žena, edukaciji, doedukaciji, psihološkom potpomaganju. U isto vrijeme sve to nije propraćeno sistemskim radom sa onima koji su ženu doveli u stanje da joj treba pomoć. Šta sve treba popravljati? Šta kada one nose bolne porodične priče, neispričane, teške? 

Mnogo je ovakvih priča u našem, emocionalno nestabilnom okruženju.

Zasnovana je na prepričavanjima koja traju najmanje četrdesetak godina. 

U jednoj velikoj porodici, sa sedmero djece, dominantnu ulogu odgajatelja imao je otac.

Odgajala je i majka – kako je znala i umjela – trudila se i omekšavala situaciju, ali su očev spartanski pristup, žandarska neodmjerenost i gard bili predominantni.

Muška djeca su prošla donekle dobro, ali se sav čemer čvrste ruke i nepopustljivosti odrazio na njih – četiri kćeri.

To je vjerovatno bio razlog njihovog brzog odvajanja iz porodičnog doma. Bijega. Nijedna od njih četiri nije se udala adile. Sve su se “ukrale.”

Pročitajte cijeli tekst ovdje.

Mislile su da će se odlaskom iz očeva doma riješiti pritiska, stege i nerazumijevanja, pa su ne birajući puno i nemajući ni prave prilike ni vremena, završile tako kako jesu. Nisu to bili brakovi kakvi mogu usrećiti lijepe, mlade žene pune pozitivnih očekivanja, željne promjena, slobode i ostaloga što u očevu domu nisu imale. Udale su se jedna za drugom, onako kako su se rađale, da koja ne bi otišla prije one starije.

Gotovo po pravilu, otac je po nekoliko mjeseci bio ljut i tek nakon što bi nekoliko čuvenih iz momačkih porodica dođi na izmirenje ili se rodi unuče, nevoljko bi dopustio da se kćeri pojave sa novom porodicom u kojoj su svile gnijezdo. Neizgrađenog samopouzdanja i odvažnosti, već su na početku svojih bračnih priča imale teške zaplete.

Nisu njihovi muževi bili ljudi koji ih zaslužuju, pa su nespremne, slabašne, krhke i naviknute da sliježu ramenima i bespogovorno klimaju glavama, trpjele različite zulume.

Otac naravno ništa nije smio saznati, a majka je gutala čemer zalijevajući ga bolnim uzdasima i ponekom rečenicom savjeta nasamo, a koja se kretala u rasponu između trpnje i sabura do straha, brige i sramote.

Jedna od četiri kćeri bila je najbuntovnija, ako to uopće možemo reći za njih i vrijeme u koje su živjele.

Odskakala je svakako. 

Rodivši kćer u gradskoj bolnici porodila je svoj čemer i muku koji su je pratili do kraja kratkoga života. Njen izabranik nije htio doći po dijete u bolnicu jer je želio i očekivao sina. Nije tražio da ne dolazi s djetetom kući, ali je poručio ili da dođe sama ili da je neko dovede.

Pokazivao je nezadovoljstvo i revolt, nemirenje sa tim Božijim davanjem za koje je “kriva” ona, njegova osam godina mlađa i sto puta ljepša žena.

Čuo je otac za postupak zeta, pa dvojici svojih sinova naredio da odu po sestru u bolnicu i dovedu je kući.

Za dijete da ih nije briga kao što, evo, nije ni njega – i to da se zetu poruči.

Ona je njegova kći, pa što se udavala bez očeve dozvole, nije ni znala sem bitangu izabrati, pa sad nek cijenu grijeha svoga guta. 

A znao je on, (ko’što sve zna) da ovo ishajrit neće. S njim se niko poigravo’ nije, a ne kamoli nikojević iz pogana plemena. Zna mu on još prađeda, sortu pokvarenu.

Šta je naumio, to ostvario. 

Po mladu kćer sinove poslao.

Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju. 

Ni da boluje, dao joj nije. Za boli njene neće da čuje. Obraz mu je uprljala, upoganila prezime. Nam uništila. Majka joj, kukavica sinja (kako je sebe za života zvala) liske kupusa na dojke stavljala da mlijeko prekine.

Fizičke joj boljke mogla malo ublažiti, al’se nije ni trudila rane duševne, srčane zacijeliti. Znala je majka da one nikad prestati neće, ko’što i nisu.

“Hej majka sam jatka kad svom dijetu pomoć ne mogu, heeej jatka, jatka, nikaka majka nijesam, nikaka.” Zar je otrgnuto čedo smjelo išta uradit', iskočit', pobunit se? Jok! Il’ trpit il’u hladnu Drinu.

Poslali je za mjesec u veliki grad, poso’ joj neki našli, a na ranu sol dodavo’ ko stizo’. Vlastiti otac, porodica, okolina... Napravili od nje ozlojađenu, sirotu ženu što ni pitat za svoje čedo nije mogla jer je sama kriva za sve.

Šutnjom se branila, pravila da ništa joj nije, da sve su rane zacijelile.

A nisu... Znalo je srce njeno, koje je nakon dvadeset godina provedenih u novom braku i sa troje rođene djece, prestalo da kuca a da nije nikad pustilo čemer da iziđe van. 

Niko se nije odvažio da je pomogne, da je spasi, da kaže: ”Dosta!”

Zar je ona tako slaba, krhka, izranjavana mogla samoj sebi pomoći?

Ni intuitivno ni intelektualno nije bila toliko jaka. Sve da je na sebi počela raditi i samojačati se, šta bi od sebe, pa i jake. Da se razumijemo do kraja:

Kada žena pokuša samoj sebi pomoći, konačno se okova osloboditi, prodisati punim plućima bez podrške, ne uspije uživati u plodovima svog mukotrpnog rada do kraja života kolko’god da ga je ostalo. I dalje živi sa istim osobama, njihovim sjenama, sjećanjima na njih već odavno zemljom prekrivenim i posljedicama koje su na nju ostavili. I dalje živi sa muškarcima (i ženama također: majkama, sestrama, prijateljicama...) koje na sebi nisu radili/le, pa ne mogu shvatiti ni podnijeti njenu borbu, niti je pohvaliti, niti se na nju ugledati, pa istim putem krenuti.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija