O ekonomiji obrazovanja, o ulaganju i povratu u obrazovanje, o odlasku mladih ljudi i kakve to posljedice može imati po našu domovinu razgovaramo sa dr. Hatidžom Jahić sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.
- Tema Vašeg istraživanja i doktorata bila je “Povrat od ulaganja u obrazovanje”. Danas je aktuelan problem odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, a veliki broj njih je visokoobrazovan. Kakvi su pokazatelji u vezi s tim u BiH?
Dr. Jahić: Jedan od problema sa kojima se Bosna i Hercegovina danas suočava jeste odlazak mladih, visokoobrazovanih ljudi. Posebno intenzivne migracijske promjene su zabilježene nakon 2015. godine. Prema zvaničnim podacima agencija za statistiku zemalja prijema i diplomatsko-konzularanih predstavništava naše zemlje, najmanje 2 miliona, odnosno, oko 56,6 procenata od ukupnog broja stanovnika BiH živi izvan njenih granica. Procjene Svjetske banke su nešto manje, oko 44,5 procenata, jer se odnose samo na prvu generaciju bh emigranata i pozicioniraju BiH na 16. mjesto od ukupno 214 zemalja obuhvaćenih u Izvještaju o migracijama (Migration and Remittances Factbook) iz 2016. godine. Nažalost, naša zemlja se suočava sa znatno većom emigracijom stanovništva u odnosu na zemlje regiona, i to sa stopom emigracije od 44,5% nalazi se ispred Albanije (43,6%), Hrvatske (20,9%) i Srbije (18%). Ono što je posebno alarmantno kada je riječ o pokazateljima za BiH jeste da je oko 30% onih koji napuštaju BiH visokoobrazovano, od kojih je 11% ljekara. Ljekarska komora Federacije BiH je saopštila da je samo tokom 2016. godine oko 300 ljekara napustilo zemlju. Prema nekim procjenama oko 150.000 eura godišnje košta obrazovanje jednog ljekara te se dalje procjenjuje da BiH godišnje izgubi oko 50 miliona eura za obrazovanje ljekara koji napuste zemlju. Agencija na državnom nivou, odnosno, zavodi za statistiku na entitetskom nivou, nisu nadležni da prate statistiku iseljavanja, te stoga tragamo za “alternativnim” izvorima podataka kada je riječ o iseljavanju iz BiH. Npr. Agencija za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine raspolaže podacima o osobama koje su odjavile mjesto prebivališta i boravišta u cilju iseljenja u druge države. Prema podacima Agencije 4.270 osoba je tokom 2016. godine odjavilo boravak u Bosni i Hercegovini. Najčešće destinacije za iseljenje ovih osoba su bile Njemačka, Austrija i Hrvatska, uz značajan trend povećanja iseljenja u Njemačku i Austriju i smanjenja broja iseljenja u Hrvatsku i Srbiju.
Promjena demografske slike
- Da li oni koji napuštaju BiH nađu zaposlenje u tim zemljama?
Dr. Jahić: I taj aspekt je potrebno uzeti u razmatranje, dakle, iseljavanja s ciljem zapošljavanja temeljem potpisanih bilateralnih sporazuma o zapošljavanju i to trenutno važećim sporazumima sa Slovenijom i Njemačkom. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH tokom 2017. godine u Sloveniji je zaposleno 9.079 BiH državljana, dok je u Njemačkoj zaposleno 851. U relativnim iznosima, ovo je porast za 69% u odnosu na 2016. godinu i to je alarmantno! Ipak, državljani BiH posao u inostranstvu dobijaju i temeljem direktnog kontakta sa poslodavcima, putem specijaliziranih agencija za regrutovanje i dr., te je stoga nemoguće govoriti o pouzdanom pokazatelju. Što se pak tiče procjena nevladinog sektora, Unija za održivi povratak i integracije u BiH smatra da je našu zemlju u periodu od 2013. do 30. juna ove godine napustilo više od 169.000 osoba.
- Koje su posljedice “odljeva mozgova”, tzv. “brain drain” fenomena za budućnost naše zemlje?
Dr. Jahić: Odljev mozgova predstavlja dugoročni udar na konkurentnost naše ekonomije. Odlaskom značajnog broja visokoobrazovanih ljudi, posebno stručnjaka u oblastima kao što su prirodne nauke, tehnologije i dr., inovacijski kapacitet zemlje značajno slabi, što dalje dovodi do smanjenje konkurentnosti, pada nacionalnog proizvoda i sl. Bez ulaganja u obrazovanje, istraživanje i razvoj, naša zemlja neće biti u mogućnosti da se izbori sa tržišnim pritiscima iz susjednih zemalja, kao i iz zemalja Evropske unije. Odlazak mladih ljudi, također, značajno mijenja demografsku sliku naše zemlje kroz promjene ukupnog broja stanovnika i njihove strukture.
Međutim, bitno je skrenuti pažnju na značaj doznaka ze ekonomiju BiH, kao i većine zemalja regiona, a u kontekstu diskusije o odljevu mozgova. Naime, doznake, odnosno novčani transferi iz inostranstva, povećavaju dohodak građana BiH. Ekonomija naše zemlje je ovisna o ovoj vrsti novčanih transfera. Prema podacima Svjetske banke doznake su tokom 2016. godine učestvovale sa oko 12,5% u ukupnom BDP-u. Preko 50% ovih sredstava došlo je iz Njemačke, Srbije i Hrvatske. Nažalost, dugoročni neto efekat priliva sredstava iz inostranstva i odlaska mladih obrazovanih ljudi iz zemlje je negativan i država se mora ozbiljnije pozabaviti ovim problemom.
Problemi i u susjedstvu
- Kakva je situacija po pitanju odlaska mladih u regionu i postoje li mjere koje su susjedne zemlje poduzele kako bi taj problem riješile?
Dr. Jahić: Svi pokazatelji, ali i ranija iskustva Bugarske, Rumunije i Hrvatske kada je riječ o ulasku u Evropsku uniju zapravo nam pokazuju da će se problem odlaska mladih ljudi nastaviti, pa čak i pojačati ulaskom u EU. Fenomen odlaska mladih ljudi nije samo karakterističan za BiH, već je prisutan i u susjednim zemljama. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) predviđa da će Srbija u budućnosti izgubiti oko 9 milijardi američkih dolara zbog odlaska obrazovanih ljudi iz sektora nauke, tehnologije i inovacija. Samo tokom 2016. godine Hrvatsku je napustilo 36.436 ljudi, a od 2013. godine, 525 ljekara starosti od 24 do 46 godina je otišlo iz zemlje. Ulazak Hrvatske u EU 2013. godine samo je dodatno ubrzao odlazak mladih obrazovnih ljudi a političare čini se uhvatio nespremnim, iako je isti scenarij bio vidljiv u ranijim proširenjima EU (2004. i 2007. godine). Ovo su samo neki od pokazatelja da su zemlje Zapadnog Balkana izvoznici visokoobrazovanih mladih ljudi koji će stečena znanja i vještine nastaviti koristiti u nekoj od razvijenih zemalja Evrope i svijeta. Nepostojanje sveobuhvatnih nacionalnih strategija, pa čak možda i regionalnih incijativa ili rasprava o smanjenju odlaska mladih, te neusklađenost reformi obrazovanja sa kretanjima na tržištu rada samo su neki od mehanizama koji su potrebni kako bi se problem odlaska mladih počeo rješavati.
- Koliko se u BiH ulaže u obrazovanje i kako po ovom pitanju stojimo u poređenju sa zemljama u regionu, a kako u poređenju sa EU?
Dr. Jahić: Zemlje članice EU, njih 28, u prosjeku ulažu u obrazovanje oko 5% BDP-a. Ulaganja u obrazovanje u procentu BDP-a, a prema podacima Svjetske banke, u zemljama regije su znatno manja, i to: Albanija (3,5% u 2015.godini) i Srbija (4,04% u 2015. godini). Sistem obrazovanja u BiH se finansira iz entitetskih, kantonalnih, te općinskih budžeta i nažalost podaci za državni nivo nisu dostupni. Prema posljednjim dostupnim podacima iz 2015. godine u RS se izdvajalo za obrazovanje oko 4% BDP-a, dok u FBiH oko 6% od ukupnog BDP-a, što ukoliko se promatraju samo relativni pokazatelji pozicionira BiH na nivo razvijenih zemalja. Međutim, ostvareni BDP u BiH i EU je nemoguće porediti. Također, činjenica je da se oko 50% budžeta za obrazovanje na različitim nivoima u BiH usmjerava u osnovno obrazovanje. Ulaganje u aktivnosti istraživanja i razvoja su veoma bitne za jednu nacionalnu ekonomiju. Nažalost i tu smo na samom dnu ljestvice. Zemlje članice EU su 2015. godine oko 2,04% BDP-a izdvajale za istraživanje i razvoj, Japan 3,29%, a SAD 2,79%. U istom periodu, Srbija je izdvajala 0,86%, Crna Gora 0,38% a Bosna i Hercegovina 0,22% svog BDP-a. Povećanje ulaganja u obrazovanje, ali i efikasnija raspodjela postojećih finansijskih sredstava bi doprinijela stvaranju novog znanja, ali je istovremeno i šansa da se mladi ljudi zadrže u BiH i zaposle. Mladi ljudi imaju želju i volju za stjecanjem novih znanja i vještina i država je tu da im to i omogući.
Nema provjere kvalitete obrazovanja
- Kakvo je generalno stanje na našim univerzitetima? Imamo li statistike o tome koliko studenata odabire javne, a koliko privatne fakultete?
Dr. Jahić: Zavod za statistiku FBiH i Republički zavod za statistiku prate statistiku upisanih studenata na javnim i privatnim univerzitetima. U Federaciji u posljednje dvije akademske godine za koje su dostupni podaci 81% studenata je bilo upisano na javne i 18% na privatne (2017/2018. akademska godina), odnosno 83% na javne i 16% na privatne (2016/2017. godina), uz primijetan blagi rast stopa upisa u korist privatnih univerziteta. Što se tiče RS podaci za akademsku 2016/2017. i 2015/2016. godinu govore da je 72,6% upisanih studenata na javne i 27,4% na privatne univerzitete. Znači, vidljivo je da u relativnim iznosima veći broj studenata se odlučuje za upis na privatne univerzitete.
- Sve je veći broj privatnih univerziteta i njihov status je danas izjednačen sa javnim? Da li je i koliko moguće pratiti kvalitetu obrazovanja? Kako se tržište rada javni/privatni sektor odnosi prema svršenicima fakulteta? Da li preferiraju one sa javnih ili one sa privatnih obrazovnih ustanova?
Dr. Jahić: Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta BiH je osnovana Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u BiH 2007. godine i njena nadležnost je regulisana ovim zakonom. Između ostalog, jedina je nadležna za akreditaciju institucija visokog obrazovanja i danas je akreditovala ukupno 30 visokoškolskih institucija, dvije sa tzv. uslovnom akreditacijom, a od tog broja 8 je javnih univerziteta. Agencija se ne bavi transparentnošću privatnih fakulteta, zakonitošću njihovog rada i legitimnošću diploma koje izdaju ove institucije. Nažalost, ne postoji institucija na državnom ili entitetskom nivou koja se bavi takvom vrstom provjere i osiguranjem kvalitete. Međutim, ključno pitanje koje se postavlja ovdje jeste da li je pojava privatnih fakulteta oblik zdrave konkurencije ili je to samo lakši put do diplome? Privatni i javni univerziteti zapravo konkuriraju na tržištu s ciljem privlačenja što većeg broja studenata dok ti isti privatni univerziteti nemaju dovoljno razvijenu infrastrukturu koja bi omogućila saradnju sa privredom i lokalnom zajednicom, a posebno manjkaju istraživački kapaciteti koji bi rezultirali nekim značajnijim istraživačkim rezultatima i stimulisali akademsku mobilnost. Javni i privatni sektor imaju različit sistem vrjednovanja diploma. Privatni sektor traži znanje i vještine koje ta diploma predstavlja jer je to ipak sektor koji se “bori” sa konkurencijskim pritiscima. S druge strane, javni sektor koji bi na prvom mjestu trebao imati promociju javnog univerziteta kao univerziteta od društvenog značaja, u najboljem slučaju izjednačava diplome javnih i privatnih univerziteta u procesu zapošljavanja.
Cilj diploma, a ne znanje?
- Sve je vidnije “reklamiranje” obrazovanja kao usluge, gdje se u prvi plan stavljaju “studenti” kao “potrošači” ili “kupci”, a ne znanje?
Dr. Jahić: Obrazovanje može biti roba, ali ne smije biti samo roba. Čovjek nije roba, pa tako ni studenti nisu potrošači i kupci nekog finalnog proizvoda, tj. znanja. Društvo je to koje ima odgovornost da kreira i razvije adekvatnu institucionalnu osnovu za stvaranje novog i usvajanje postojećeg znanja koje će rezultirati u kvalitetnoj kolektivnoj svijesti, odnosno u ljudskom kapitalu o kojem svi danas govore. Nažalost, društvo i vrijeme u kojem živimo doveli su do nove paradigme u kojoj je cilj sticanje diplome, a ne znanja koje ta diploma podrazumijeva.
- Vrijeme je početka nove akademske godine. Imate li podatke koliko je studenata upisano? Da li ima dovoljno mjesta na fakultetima, odnosno imamo li dovoljno studenata?
Dr. Jahić: Tokom posljednjih 10 godina broj studenata upisanih na Univerzitet u Sarajevu se značajno smanjivao. U akademskoj 2005/2006. godini upisan je 7.621 student, dok su 2016/2017. akademske godine upisana 5.302 studenta, te je vidljiv pad upisa. Pad prema podacima Federalnog zavoda za statistiku je vidljiv još od 2009/2010. godine, što je svakako rezultat djelovanja različitih faktora kao što su između ostalih promijenjena demografska slika i ekspanzija privatnih visokoobrazovnih institucija. Demografska slika je promijenjena jer se sada na fakultete upisuju poslijeratne generacije koje su manje brojne. To je problem na koji su nas već godinama upozoravali učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice. S obzirom da u ovom valu, BiH napuštaju cijele porodice značajan broj potencijalnih studenata je svoje školovanje nastavio negdje u Evropi. U ovoj 2018/2019. akademskoj godini zabilježen je povećani interes za upis na Univerzitet u Sarajevu. Ovo se može opravdati djelovajnjem različitih faktora kao što su: upis djece iz devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, omogućena prijava na dva fakulteta. Oko 21,4% studenata je predalo prijave na dva fakulteta. A tu je i nešto intenzivnija promotivna kampanja upisa na Univerzitet. Također, vidljiv je pad interesovanja za određene studije, prije svega studije iz oblasti društvenih nauka i istovremeno rast interesovanja mladih za tehničke nauke, dakle, oko 36% u odnosu na ukupan broj mjesta predviđenih konkursom za upis u 2018/2019. godinu.
- Koliko su ovom trendu doprinijele politike obrazovanja i kako biste ih ocijenili? Kakav je odnos politike prema univerzitetu generalno?
Dr. Jahić: Nekonzistentna politika obrazovanja, odnosno postojanje različitih politikâ obrazovanja su u velikoj mjeri doprinijeli stanju u BiH. Politika za koju je finansiranje obrazovanja trošak, a ne dugoročna investicija, te politika koja je prosti zbir različih reformski inicijativa bez zajedničkog krajnjeg cilja ne može imati uspješan rezultat. Potrebno je jačanje statističkih kapaciteta koji bi omogućili vođenje politike utemeljene na dokazima, te politike koja će omogućiti veću fleksibilnost sistema obrazovanja s ciljem bržeg prilagođavanja kretanjima na tržištu rada. Univerzitet sasvim sigurno nije na listi prioriteta kada je riječ o politici. Donosioci odluka ne shvataju da uzroci “odljeva mozgova” nisu samo nezaposlenost, niske plaće već između ostalih i više mogućnosti za naučno usavršavanje, istraživački rad, te samodokazivanje. Ovakvim odnosom univerzitet gubi ljudski kapital, te stoga postoji potreba za novim idejama i novim pristupom na relaciji politika i univerzitet.
