„A ko ljepše kazuje i govori od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini, kaže i svjedoči: „Ja sam doista musliman!“ (Kur’an, 41:33).

Ulema, imami, hatibi, muallimi i intelektualci su svjedoci istine u islamu, ukoliko ne žele da učine izdaju misije života, imperativno trebaju kazivati i svjedočiti Allahovu riječ, živjeti Poslanikov Sunnet u granicama mogućnosti i biti primjer ljudima u životu. Ukoliko ulema, upravljači - funkcioneri i bogataši iznevjere misiju života, narodu nema selameta. Zato, izuzetni ljudi, alimi, intelektualci, teoretičari, učitelji, državnici koji ostavljaju vrijedan i vjerodostajan trag u vremenu i prostoru su ljudi vizije, volje, energije i uspravnog hoda u onom i za ono što vrijedi. Da život nije samo puko fizičko trajanje i obitavanje, nego da je život u konzistentnom, konzekventnom i komplementarnom smislu istovremeno i etika poziva, etika odgovornosti, etika ideje, izazova, misije, poslanja i zadatka u činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprječavanju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog zla i etika poziva za spas života na oba svijeta i etika vrijednosti, svrhe, cilja i smisla, svjedoče svi sveti spisi i životi svih Božijih poslanika i vjerovjesnika i vjerodostojnih ljudi koji su istovremeno imali snagu duha i karaktera i uspravan hod na Putu približavanja Allahu, slijeđenju Poslanika i udaljavanju od šejtana i kufra.

Bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini

Prema sjećanju i subjektivno, prema ličnom izboru, a opet ne nasumice - ovdje ću navesti imena samo nekih muderrisa, alima, imama, hatiba i muallima, sve merhuma od Sarajeva, preko Ilijaša, Breze, Vareša, Kaknja, Kiseljaka, Zenice do Zavidovića:

Husein ef. Đozo, Kasim ef. Dobrača i Ahmed ef. Smajlović koji su poslije smrti Handžića tri najpriznatija i najpoznatija alima u bošnjačkom narodu od 1950. do 1990. godine. Hafiz Mahmut Traljić, dika Sarajeva, prvi saradnik Handžića i Dobrače, bio je živi, hodajući leksikon za literaturu, časopise i novine o islamu i muslimanima i muhaffiz desetina hafiza. Hafiz Smail Fazlić, sastavljač zbirke dova, muhaffiz nekoliko hafiza i naučio je nepismenog Asima Pušinu Kur’an napamet direktno sa usta na usta. Muderrisi, hafizi u Gazijinoj medresi Ibrahim ef. Trebinjac, Kjamil ef. Silajdžić, Fadil ef. Fazlić i Sinaudin ef. Sokolović desetljećima su bili najpoznatiji i najpriznatiji hafizi u BiH. Prva trojica napisali su tedžvide, Trebinjac i Silajdžić i „Uvod u Kur’ansko pismo“, a Sokolović je iz ahlaka i fikha napisao pet skripti. Profesor Kasim Hadžić napisao je devet skripti iz akaida i povijesti islama i najmanje hiljadu tekstova i novinskih članaka. Uz profesore Ibrahim-ef. Imširovića, Kasima Dobraču i Ahmeda Smajlovića, Rešid ef. Bilalić je u punom smislu bio pravi i klasični profesor akaida u Medresi. Kao izuzetno obrazovan i načitan znao je mnoge Makove i Ćatićeve pjesme napamet. Sekretar Rijaseta, pravnik i odličan karia, Muhamed ef. Salkić čitav život bio je lojalan i pouzdan oslonac Islamskoj zajednici. Govoriti i pisati o organizaciji i sadržaju islamskog života na području: Ilijaša, Breze i Vareša bez ključne uloge glavnih imama Muhamed-ef. Radončića, Kasim ef. Mašića, Muhammed-ef. Hadžibaščauševića, kao i hafiza Mustafa-ef. Mujića u Kiseljaku i Hasan-ef. Ljevakovića u Zenici bilo bi krivo predstavljanje. Sve su to stubovi, autoriteti, ljudi sa vjerskom i misijskom identifikacijom, građanskom posvećenošću, građanskom vrlinom, građanskom dispozicijom koje odlikuje vizija, nada, pouzdanje, sigurnost, organizacione sposobnosti, efektivnost, efikasnost, inkluzivnost, taktičnost, mudrost, pravovremenost, povjerenje, primjerenost, postupnost u radu, ali i saživljavanje i identifikacija sa prirodom, okolinom, zemljom, narodom, društvom i državom, posebno sa mjestom ili gradom u kome se radi i živi. Ko imalo ima uvida u vjerski život zna da dovište na Karićima nije bilo zamislivo bez Muhammed ef. Hadžibaščauševića, Sulejman-ef. Fišeka, Hamza-ef. Trake, Muhameda Salkića, Jusuf-ef. Omerspahića, Mehmed-ef. Omanovića, Šefika Beganovića, Abdullah-ef. Ganića. Ilahiju Begal-ula su neponovljivo učili Silajdžić i Fišek. Ko bi, ako ga je ikada slušao, mogao zaboraviti Šefik ef. Beganovića i njegovo učenje ilahije Ja men kada? Profesor Nijaz Šukrić je između ostaloga, počeo unositi filmove o islamu u džamije. Učenici Abddullah-ef. Ganića prelazili su mihrab, predvodili džemat i od šale polagali medresu, kada su vjerski predmeti u pitanju. Ista je stvar sa onima koji su učili pred hafizom Mujićem, Kasimom Mašićem i Munirom ef. Spahićem. Koliko je bio iskren, srčan, hrabar, odvažan i pošten Esad ef. Karalić? Imami Arif ef. Hodžić, Fuad ef. Pašalić, Azem ef. Čelenka, Himzo ef. Čelenka i Sidik ef. Ahmetspahić su svojom blagošću, strpljivošću, darežljivošću, empatijom, altruizmom, upornošću - loženjem vatre u mektebima i edebom osvajali srca i duše polaznika. Salih ef. Čolaković, Zuhdija ef. Adilović i Rasim ef. Zilkić su doslovce sagorijevali u predanosti na vjerskoj pouci. Mora se podvući, da su ti imami imali sezonske plaće, da su bili bez socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, da do 1970. godine nije bilo ni ilmihala ni sufara, čak ni Kur’ana, a kamoli planova, programa, pedagogija, andragogija, didaktika i vjeronauke u školama, ali oni su imali rezultate. Sulejman ef. Husika, generacija Omera Nakićevića i Safeta Tokića je gazinovac u punom smislu. Ko može zaboraviti i preskočiti hafiza Omerbegovića koji je držao Moštre i vjersku pouku na nivou Kasim ef. Mašića. Zaboraviti „visočkog Husarija“, znalca arapskog jezika koji je dopro do Australije, snažnog, plemenitog i društvenog Asim-ef. Aždahića može onaj ko nema empatije i simpatije prema ljudima. O muderrisu Derviš-ef. Spahiću, koji je 12 godina održavao medresu u rodnom selu Pojske puno se zna. Koliko je bio od imana, ahlaka, iluma i alema to mu priznaju i oni koji se nisu s njim slagali. Gazinovac, hafiz, alim koji je sam bez muhaffiza završio i položio hifz i za dvije godine vandrednog studija Orijentalistiku, po mnogo čemu boem koji nije zapao u poroke, Fuad ef. Subašić po svemu je bio orginalan i autentičan imam u Zenici. Po srčanosti, odvažnosti i neustrašivosti pred Partijom i Udbom za Salih-ef. Gračića se može kazati - čovjek zvani hrabrost. On je bio imam u Topčić Polju, a njegov zatvorski prijatelj Himzo ef. Čelenka u Doglodima – Šerići. Himzo ef. je u svom džematu imao više zlatnih vakifa za Islamski fakultet od bilo kojeg drugog medžlisa izuzev Sarajevskog. Po broju polaznika vjerske pouke i po sadržaju vjerskog života njegov džemat je pokrivao jedan manji medžlis. Hasan-ef. Ljevaković, glavni imam u Zenici bio je sjajan organizator, i u vrijeme dok je vodio zenički medžlis, Hasan ef. je pokrio stalnim imamima, punktovima vjerske pouke, makar sa tri vakta namaza u džematu i redovnim seminarima za imame. Sujutiju i islamske klasike čitao je bez rječnika. Uz hafiz Mahmuta najbliži je prijatelj Dobrače. Najviše potrebnih praktičnih stvari o imamskom poslu sam naučio od Hasan-ef. Ljevakovića. Ovdje ću spomenuti još i Muhameda ef. Efendića, te Abdurahmana ef. Hukića, koji je bio jedan od najostvarenijih funkcionera u Rijasetu u periodu poslije II Svjetskog rata.

Zaslužuju više od zaborava

Uzrok i razlog za ovaj tekst je dubinski i općeljudski, a neposredan povod preseljenje na Ahiret kolege - imama Hamze ef. Trake. Rođen prije 84 godine, 1934. godine u selu Smršnica kao jedno od 14 djece, 9 braće i 5 sestara Hamza ef. je ispustio svoju plemenitu dušu u nedjelju, 11. februara 2018. godine ujutro u 5 sati. Čitav radni vijek bio je imam, muallim i hatib na terenu Vareša - džemat Seoci, Kaknja- Tršće, Travnika- Pode i Visokog- Arnautovići. Pamtim ga po Trću, gdje je bio imam 13 godina. Poznavao je, ne samo svakog džematliju, nego i sve stanovnike tog mjesta i zaselaka. Njegovi učenici su ulazili u mihrab. Narod ga je neizmjerno volio, poštovao i cijenio. Zajedno sa Jusuf-ef. Omerspahićem, Mehmed-ef. Omanovićem i Šefik-ef. Beganovićem redovno je bio na: Karićima, Ajvatovici, na Buni, otvorenjima džamija i mevludima. Zato su oni bili imami u džematima, a hodže u Bosni i Hercegovini. Konzekventno tome, njegovoj dženazi, prisustvovalo je blizu tri hiljade insana - duboko impresivna slika koja se ne zaboravlja. Neka mu Allah podari Džennet, a porodici i prijateljima sabur.

Kada bih navodio sva imena i prezimena, koji ne zaslužuju zaborav, to bi zauzelo koju stranicu u „Preporodu“. Umjesto toga zamolio bih svakog čitaoca da se merhuma sjeti učenjem Fatihe.

Prijedorčanin Meho Selman je nastavnik digitalne komunikacije u Danskoj već osamnaest godina. Osim toga, već deset godina obnaša dužnost porotnika u Sudskom vijeću grada Odense,  a uz to  obnaša i dužnost sindikalnog povjerenika za svoje radne kolege zaposlene u biblioteci. Ipak, ono po čemu je Selman posebno poznat u našoj javnosti je činjenica da je od 2013. godine regionalni zastupnik danske Socijaldemokratske partije u Regionu Južne Danske. Na nedavno održanim izborima Selman je ponovo dobio povjerenje građana naseljenih u Regionu Južne Danske, te će i u naredne četiri godine obavljati ovu funkciju.

Pozitivan imidž u danskoj zajednici

Na nedavno održanim izborima za regionalni parlament Južne Danske po drugi put ste osvojili mandat. Da li ta činjenica može pomoći i bosanskohercegovačkim iseljenicima u Kraljevini Danskoj?

Selman: Mandat regionalnog zastupnika u Regionu Južne Danske (Region Syddanmark) i moj nedavni reizbor može se tumačiti i kao jedna lična priča. Međutim, s obzirom na moje etničko i nacionalno porijeklo, neosporno je da se u danskoj javnosti moj javni politički angažman neminovno povezuje i s našom bosanskohercegovačkom zajednicom u cjelosti, na šta sam svakako posebno ponosan. Mnogi od naših bh. sugrađana – posebno mladi – su već stekli pozitivan imidž u danskoj zajednici isključivo svojim trudom i zalaganjem. Međutim, moj politički angažman možda može jednim dijelom utjecati i na imidž naše veoma vrijedne zajednice. Mi smo ovdje dvadeset pet godina, te smo kao zajednica izuzetno poštovani od Kraljevine Danske. Što se tiče mog političkog angažmana, svih ovih godina smatram da do ovoga trenutka bh. građani u Kraljevini Danskoj nemaju niti jednog razloga da se stide moga političkog angažmana, čak naprotiv. U zajedničkim razgovorima s mnogim mojim zemljacima, o političkim istupima u regionalnom parlamentu – kao što je primjerice bio moj glas protiv zabrane nošenja mahrame za muslimanke, uposlenice u regionalnim institucijama – primjetno je zadovoljstvo s mojim dosadašnjim političkim radom. Smatram da bi u ovim i sličnim situacijama i ostali naši građani isto postupili (glasali), ali eto, meni je pripala i čast i odgovornost da u određenom trenutku iza donesenih odluka stoji moje ime i prezime. Ovo je samo jedan od primjera na koji način Bošnjaci, koji su aktuelni u politici, bilo da se radi o Kraljevini Danskoj ili nekoj drugom zemlji, mogu utjecati na stanje u njoj. Stoga je bitno animirati naše sugrađane, kako bi dali svoj doprinos u politici.

Kada govorimo o našoj manjinskoj zajednici u Kraljevini Danskoj često možemo pročitati kako je to jedna od najorganiziranijih zajednica u ovoj zemlji. Na koji način naša dobro organizirana dijaspora može pomoći svojoj domovini Bosni i Hercegovini?

SELMAN: Mi, bh. građani u Kraljevini Danskoj, organizirani smo u nekoliko različitih udruženja i organizacija s bošnjačkim ili bosanskohercegovačkim predznakom. Bez obzira na to da li se radi o udruženjima vjerskog ili nekogog drugog karaktera, mišljenja smo da se na principima otvorenosti, uzajamnog poštovanja i uvažavanja različitosti može dosta učiniti i za nas same ovdje u ovoj prijateljski nastrojenoj zemlji, ali i za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Svih ovih godina veliki fokus je bio na humanitarnim aktivnostima, i tako će vjerovatno biti još izvjesno vrijeme, dok god bude onih kojima je pomoć potrebna. Međutim, stasavanjem druge generacije naših mladih, koji su završili danske škole i univerzitete, poželjno je i da pomoć Bosni i Hercegovini promijeni svoj dosadašnji karakter - s humanitarnog na partnerski. Odnosno, da se putem djelovanja naših ljudi u raznim oblastima - primjerice u politici, u danskim firmama, medijima, obrazovnim institucijama - aktivno radi na ulaganju danskog kapitala u Bosnu i Hercegovinu. Na taj način, sasvim sigurno, doći će i do toliko željenih novih radnih mjesta, što je zasigurno najbolji vid pomoći našoj domovini.

Ravnopravnost muslimana

U posljednjih nekoliko godina možemo primijetiti da u evropskim zemljama dolazi do učestalih fizičkih napada na muslimane ili nekog drugog vida segregacije. Ograničava li Kraljevina Danska prava muslimana koji žive u ovoj zemlji?

SELMAN: Prava muslimana i ostalih pripadnika vjerskih manjina u Kraljevini Danskoj su zagarantirana danskim ustavom (Grundlov) u kojem sasvim jasno stoji termin „sloboda religije“ (religionsfrihed). Međutim, nije nikakva tajna da i u Kraljevini Danskoj već dugo vremena postoje nacionalističke partije koje u posljednje vrijeme sve više naglašavaju potrebu izmjene danskog ustava. U međuvremenu, upravo iz ovih partija i krugova koji nisu blagonaklonjeni prema doseljenicima uopće, a posebno ne doseljenicima muslimanskog porijekla, naglašava se kako danski ustav priznaje „slobodu religije“, ali ne i „jednakost između religija“ . Naglašava se također i da je najveća i najdominantnija religija u Kraljevini Danskoj kršćanstvo (pripadnost Danskoj narodnoj luteranskoj crkvi), te da je osnovna zadaća danske države da vodi brigu o svojoj najvećoj religiji iz koje prema istim krugovima i proistječe danski kulturalni identitet. Također, upravo iz ovih krugova i dolaze različiti radikalni prijedlozi o zabrani nošenja muslimanske mahrame, zabrani upotrebe hrane s halal deklaracijom, zabrani obrezivanja muške djece itd. Moje pak mišljenje je da do izmjene danskog ustava neće doći tako ni brzo ni lahko, jer je to prilično kompliciran politički proces. Bh. građani u Kraljevini Danskoj su generalno dobro prihvaćeni u ovoj skandinavskoj zemlji, iako je naša bh. populacija prilično raznolika, ali je primijetno da nema negativnog fokusa na muslimane iz Bosne i Hercegovine, kao što je to slučaj s muslimanskim doseljenicima iz drugih, tipično izvaneuropskih zemalja.

Zbog funkcije koju obavljate u parlamentu Južne Danske, veoma često ste zastupljeni u najčitanijim medijima u Kraljevini Danskoj, koji su upoznati s vašom vjerskom pripadnošću. Da li je ta činjenica ikada utjecala na Vašu političku karijeru?

SELMAN: Niti jednog trenutka nisam primijetio da je moja vjerska pripadnost bila smetnja u mom političkom angažmanu. Čak naprotiv, kada sam prvi put prije četiri godine izabran u Region Južne Danske iz glavnog ureda regiona je stiglo pismo s pitanjem kakav je moj režim ishrane, tj. ako postoji nešto što ne jedem (iz ovog ili onog razloga) da to javim osoblju Regiona, kako bi mi mogli ponuditi odgovarajuću ishranu. I tako je bilo punih četiri godine, a evo i sada nakon reizbora. Nikada ni na svom radnom mjestu u gradskoj biblioteci nisam doživio bilo kakvu vrstu nepoštivanja zbog mog religijskog opredjeljenja i činjenice da sam musliman-praktikant. To su naravno moja lična iskustva, i dakako, uvažavam činjenicu ako neko od mojih sunarodnjaka ima drugačije iskustvo.

Važnost bosanskog jezika

Tokom Vaših javnih aktivnosti primjetno je da osim danskog uvijek koristite i bosanski jezik. Čuvaju li dovoljno Bošnjaci Kraljevine Danske svoj maternji jezik?

SELMAN: Jeste, komunicirajući na društvenim internetskim mrežama sasvim svjesno koristim i danski i bosanski jezik, pošto je puno mojih bosanskih prijatelja koji žive diljem svijeta. Naši domaćini Danci mi nikada nisu zbog toga prigovarali. Što znači da danski građani i danska država ne prave smetnju ako neko želiti učiti svoj jezik. Svojevremeno, kada smo mi stigli u Dansku, danska država je imala politiku obavezne ponude učenja maternjeg jezika, ali je ta politika, zbog već pomenutog antidoseljeničkog raspoloženja, preinačena u dobrovoljan čin unutar samih manjinskih zajednica. Mnogo je Bošnjaka zainteresirano da druga, a sada i treća generacija naše djece nauči bosanski jezik, ali postoji i bojazan da usljed različitih faktora taj proces bude manje učinkovit. Ipak, zajednički se trudimo da očuvamo svoj identitet, te prije svega bosanski jezik, koji je sasvim sigurno njegov stub.

Slobodno vrijeme većinom provodite u Bosni i Hercegovini. Razmišljate li o povratku u svoj rodni Prijedor?

SELMAN: Naravno da jedva čekam slobodne dane kako bih što prije mogao doći u našu domovinu. Odmor mi je uvijek u znaku Bosne i Hercegovine, kao naravno i većini naših sugrađana koji žive u Kraljevini Danskoj. Osim što posjetim naš glavni grad, Sarajevo, uvijek me povuče da navratimo i u rodni Prijedor, uprkos svemu. Mislim da u ovome trenutku nije realno očekivati da će neko uzeti svoje dijete iz danske osnovne škole, gimnazije ili s priznatih danskih univerziteta i vratiti se u Prijedor ili neki drugi bosanskohercegovački grad. Trenutno nažalost nije takva situacija, toga smo svi svjesni, što ne mora značiti da se neće promijeniti u nekom narednom periodu. Međutim, to ne treba shvatati tragično, slična je situacija i s ostalim manjinskim zajednicama u ovom zemlji. Ono što je značajno napomenuti je da bh. građani, koji su svoje znanje stekli u visokorazvijenim europskim i svjetskim zemljama, mogu i iz dijaspore mnogo toga učiniti za boljitak za sve građane Bosne i Hercegovine u Prijedoru i širom Bosne i Hercegovine. Svi zajedno se iskreno nadamo da će doći vrijeme kada ćemo moći živjeti u našoj jedinoj domovini. Što da ne, ništa nije nemoguće.