Šefik Daupović Fiko

rođen je 18. avgusta 1951. godine u Sarajevu, gdje je završio Pedagošku akademiju, odsjek za jezik i književnost. Objavio je knjige poezije: „Večer na večeru pada“, „Vjetar prodaje novine“, „Nobel nije kod kuće“ i „Kraljevstvo JahJah“, te knjigu „Priče sa Slonovog jezera“ i „Priče sa rijeke Pa Pa“, te radio-igre za djecu „Audicija u zoološkom vrtu“, radio drame „Dolina mačaka“ i slikovnice za djecu „Mali ekser“. Dobitnik je više nagrada i priznanja za književnost.

Ne znam razlog

Čitajući osmrtnice u novinama,

čovjek može svašta doživjeti.

Kad vidi sliku, ime i prezime

pisano krupnim slovima,

živ se isplače nad mladim likom.

U nastavku čitanja,

poslije kraće pauze ustanovimo

da se radi o osobi

od osamdeset i više godina.

Da nisu tu gdje jesu, mnogi bi

bez pogovora stupili u brak s njima.

Tako su vitalni, mladi i lijepi.

Ne znam šta rodbinu i bliske

prijatelje tjera na ovakav izbor

pri posljednjem oproštaju.

Nije valjda da ih se stide?

Zar je sramota ostariti?

Staračka lica

u svom osmijehu otkrivaju

najljepše slike zalaska sunca.

Zapis

(Grupi „Zvono”)

Odavno

moju kosu češlja snijeg,

sunce mu ništa ne može.

Sačuvane slike i pokoja riječ

zapisana na koljenima vode

svjedoci su da smo bili tu.

Svi smo pobjegli s neke slike.

Kad dođe vrijeme,

nečujno ćemo se vratiti u nju.

Neće nam biti bitno

jesmo li na zidu, u albumu

ili u kutiji za cipele.

Vrijeme se ne može vratiti -

nije kredit

Ne znam može li se

uopće mjeriti,

pogotovo onima

što nikad nemaju vremena.

Sve je u svjetlosti.

Njegova smo sjena

i nepredviđena dioptrija

u kompleksnim brojevima.

Slikamo svjetlost,

strpljivo pišemo o njoj

uz muziku daha.

Likovi i predmeti što nas bude –

obrisi su naših želja i nada

na nedostižnom remontu vremena.

Pjesma od papira

(Džeki Hodžiću)

Papir  je na silu ispuhan jastuk

na kojem su spavale ptice

i igrali se žmire mali majmuni.

Sada na njemu spavaju

podstanarske suze, u društvu

nijemih i zvučnih filmova.

Ne volim cijepati papir –

nikom ne treba uskraćivati snove

makar bili i teški. Mi ne znamo

gdje ko živi - adresa je alibi za sebe.

On je jedan od spomenika

rano posječenom drveću.

Neću nove rane da mu otvaram.

Japanci oživljavaju papir –

origamima, u njemu bude sunce.

Njima je papir zaspali cvijet trešnje.

Meni je uvećana

slika bosanskog behara.

Ne volim cijepati papir - imam osjećaj

da cijepam nečiji rodni list

ili odvajam glave od tijela romana

Pred zoru, pri punom mjesecu

na svilenom putu,

iz njegovih stiješnjenih odaja

promuklo odzvanja eho

bespomoćnih glasova

iz pisama

davno izgubljenih u pustinji.

Bijeli voz

(Šerifu Krgi)

Danonoćno prevozi

basplatno

bosansku tugu.

Niko ga ne vidi –

nema stanice,

samo uspori kad ugleda

zabrinutog čovjeka.

U vagonima nema razlike.

Tuga je svugdje ista

bez obzira čija je

i kako je oblače.

Kad se pravednik

preseli u bolji svijet,

lokomotiva pusti

bijeli pisak –

maku i ruži na uho.

Samo je dobrima dato

rajske zvuke da čuju.

Njih gusti snijeg prati

na posljednje putovanje

Tamnoplavi kišobran

(Muberi Bećirević)

Pored tebe nikog nije bilo,

kao da si rođena u pustinji,

osim novembarske kiše

na pragu nove zore.

Kad smo te ispraćali,

sunce je granulo

i u mezar se spustilo –

da ti halali.

Te večeri, zvijezde nisu

zatvarale prozore i vrata

niti gasile svjetla.

Ispod tamnoplavog kišobrana

obasjanog zvijezdama

moje suze tražile su kišu,

nesebično te oplakala.

Počitelj

Nosi cilindar bez oboda –

ni pred kim ga nije skinuo.

Zato je pun rupa.

Ne zna klecati. Spava stojeći –

u egzotičnom nokturnu,

noseći na plećima kuće,

kao mediteranske ruksake

pune friško oprane nade

u obliku naja i ružina slatka.

Litica, njegova učiteljica,

već odavno u mirovini,

priznaje samo karavane sjenki

između kojih se provlače slikari

sa kistovima,

vrhovi im dodiruju zvijezde –

kupačice u plahovitoj Neretvi.

Ima nešto sveto u apoteci sunca,

tu nije tijesno ni čovjeku,

ni ptici, ni kamenu, ni biljci.

Ima nešto sveto u tom

prirodno zapakovanom naru

što jednom godišnje otvori oči

purpurne od duga čekanja

da vidi rajko rodno mjesto.

Sitim očima malo je dovoljno.

 

Salvadora persica ili arak predstavlja vrstu drveta od čijih grančica se izrađuje prirodno sredstvo za čišćenje zuba poznato kao miswak (siwak). Postoje dokazi da se misvak koristio još u Starom Egiptu.

Međutim, ovo sredstvo se kroz historiju najviše koristilo na Arapskom poluostrvu, naročito nakon što je Muhammed, a.s., svojim sljedbenicima to preporučio. Tek u novije vrijeme provedene su kliničke studije o efikasnosti upotrebe misvaka. Zaključeno je da Salvatora persica ima pozitivan efekat na zdravlje desni, da otklanja loš zadah te da ima antibakterijsko djelovanje. Svjetska zravstvena organizacija je 1986. godine na osnovu provedenih studija objavila da je upotreba misvaka korisna za zdravlje zuba.

 

‘’Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.’’

 (Lukman, 14)

Pored psihološkog aspekta zbližavanja djeteta i majke, te pronalaska utjehe i smiraja u majčinom zagrljaju, veoma je bitno govoriti i o zdravstvenom aspektu dojenja. Svako dijete se rodi sa nerazvijenim mozgom, jer bi potpuni razvoj mozga značio i veću lobanju, te stoga i nemoguć porod na prirodan način. Pored mozga, kod novorođenčadi, karakteristično je  da su nerazvijeni i drugi organi kao što su pluća i jetra. Pluća male bebe moraju mnogo brže da rade kako bi zadovoljila kardiovaskularni sistem dovoljnom količinom vazduha pa ćemo primijetiti kako male bebe brzo i plitko dišu, te se mnogo brže zagriju od odraslih ljudi. Ipak, nerazvijenost jetre je možda najvažniji razlog da se ustraje u dojenju od samog početka pa sve do potpunog razvoja probavnog i endokrinog sistema čovječijeg organizma.

Dva su moguća uzroka nemogućnosti dojenja: nepostojanje dojke ili presječeni  mliječni kanalići, u slučaju hirurškog zahvata i bolest majke koja podrazumijeva terapiju koja onemogućava proizvodnju mlijeka ili je mlijeko tada prezasićeno medikamentima i nije adekvatno za ishranu bebe. Sve druge smetnje se mogu prevazići uz pomoć stručnog medicinskog osoblja. Tek rođeno dijete ima veoma malu zapreminu želuca, te su mu potrebni česti i kratki podoji. Stoga, česti zahtjevi dojenčeta za hranjenjem ne znače da majka nema dovoljno mlijeka, nego samo novorođenče ne može da primi odjednom količinu koja će mu potrajati dugo. Uzajamno su povezani razvoj, širenje i rast bebinog želuca i proizvodnja mlijeka kod dojilje pa tako povećana potražnja uzrokuje veću proizvodnju mlijeka. Postoje faze ili razvojni skokovi kada beba prelazi na slijedeći nivo razvoja i potražuje više mlijeka što će dovesti do povećane proizvodnje tek kroz 24 do 36 sati kad je potrebno pomoći majci da se strpi na bebin plač, često je prinosi da doji i pokušava umiriti na drugi način. To su krizni momenti kada okolina osuđuje majku što nema dovoljno mlijeka, a majka nastoji umiriti bebu pa pribjegava dohrani i sama narušava prirodni tok proizvodnje mlijeka. Druga situacija jeste ako liječnik primijeti stagnaciju ili opadanje kilaže kod djeteta i preporuči uvođenje dohrane, ali i to se često dešava zbog prethodnog samoinicijativnog dohranjivanja. U dohranjivanje se ubrajaju: čaj od kamilice, mlijeko sa keksom ili bilo koja mliječna formula i sl.

Djeca se često rode sa žutilom koje se ukaže odmah ili dva do tri dana nakon rođenja. To se naziva dojenačko žutilo i ukazuje na nedovoljno razvijenu jetru koja ne stiže da preradi nutrijente u krvi, te proizvodi veću količinu bilirubina koji kožu čini žutom. Uvođenje dohrane dodatno otežava proces, jer jetra tada ima zadatak da iz krvi prerađuje dodate šećere koji nisu prilagođeni bebinom probavnom sistemu. Ostali organi se uključuju, pa gušterača luči dodatni inzulin, a žuč kiselinu. Na taj način je bebina gušterača natjerana da se razvija prije vremena i naučena da luči dodatne doze inzulina što će u budućnosti dovesti do konstantne potrebe za slatkišima i ugljikohidratima, a samim tim opasnosti od dijabetesa i veoma moguće pretilosti.

Dajte podršku majkama koje doje na način da pričuvate i zabavite bebu dok se majka odmara. Nikada ne govorite majkama da nemaju dovoljno mlijeka ili ono nije dovoljno kvalitetno – to je jednostavno besmisleno. Pratite savjete pedijatra o uvođenju namirnica u jelovnik bebe – ti jelovnici su prilagođeni razvoju probavnog trakta i prate sposobnosti žlijezda i organa da prepoznaju i procesuiraju mikronutrijente. Budite uporni i strpljivi sa dojenjem i uvođenjem namirnica pune dvije godine i cijelo to vrijeme se savjetujte sa pedijatrom.

Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? (El- Mu‘minun, 115.)

Uzvišeni Gospodar, u spomenutom ajetu, navodi nas na zaključak da naš život na ovom svijetu, nije bez svrhe i cilja. On ima razloge svoga postojanja koje svaki pojedinac i zajednica trebaju otkrivati, i u duhu božanske volje, osmišljavati. Stoga je nedopustivo da život svedemo na puko preživljavanje i razmnožavanje, što je odlika animalnog svijeta, već naš život moramo osmisliti i oplemeniti uzvišenim ciljem.

Mladost je najdragocijenija faza u našem prolaznom životu. Mladost je ujedno i najljepši period u životu čovjeka. Djetinjstvo je zdravo ali nedovoljno razumno. Starost je mudrost, ali bez mladalačke snage i ambicija. Jedino doba u kojem su sjedinjene sve te osobine: polet, snaga, ambicioznost i pamet, jeste mladost. Zbog toga, nije čudo što islam potencira mladost kao najdragocjeniji i najkreativniji period u čovjekovom životu. Zbog toga nas je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bodrio da iskoristimo život prije smrti, mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti i imanje prije neimanja.

Da bi smo spremno dočekali taj period nužno je na vrijeme pripremiti se za njega, ili bolje rečeno, nužno je osmisliti ga. Da bi se to postiglo važno je odrediti jasan cilj u životu. Jer život bez cilja je život bez smisla.

 

Imati cilj – to se uči

U nekim naprednim zemljama Zapada, od prvog razreda, djeca imaju sedmični čas na kojem se uče određivanju cilja u životu, iako ona još nisu svjesna tih aktivnosti, ipak se postepeno privikavaju na razmišljanje i traganje za tim, tako, bitnim principom u životu. Zato u odgoju djeteta, roditelji treba da pažljivo preispitivaju njegove sklonosti, hobije i ambicije i na osnovu toga pomažu mu da odredi cilj u životu. Tako se da osobi da upravlja životom, a ne da život upravlja i gospodari njime. Sramota je, posebno, za mladog čovjeka, da nema cilj u životu. Mladiću i djevojko, stalno se preispituj šta su ti ciljevi u životu? Zbog čega živiš na ovom svijetu? Da li živiš samo kako bi jeo, pio, spavao, uživao i nakon toga umro, ili živiš zbog nečeg drugog. Završiš školu i fakultet, dobiješ posao, stekneš imetak, oženiš se, dobiješ djecu i sve tako dok ne umreš. Je li razumno samo zbog toga živjeti?

Susrećemo mnoge ljude koji žive i umiru a da ne znaju zbog čega su stvoreni. Je li razumno da glavna briga djevojke bude kako će što ljepše izgledati i dopasti se svome mladiću? Je li opravdano da životni cilj mladića bude samo uljepšavanje, uživanje u raznim provodima, luksuznim automobilima... Ibrahim bin Edhem, poznati pobožnjak i mistik, potjecao je iz kraljevske porodice, a u mladosti je, ponekad, pokazivao znake oholosti. Jednom je uzjahao na svog konja kako bi jurio gazele, kad iznenada neki stari čovjek uhvati njegovog konja za uzdu i reče: „Ibrahime, zar si zbog toga stvoren? Je li ti to naređeno“, tj. jesi li stvoren da bi se igrao i oholio?

 

Imati cilj - put ka Allahovom zadovoljstvu

Postoji više vrsta ciljeva. Mogli bi smo ih podijeliti u tri vrste: negativni ciljevi, pozitivni, ali prolazni ciljevi i trajni, ambiciozni ciljevi. Nas ovdje interesuju trajni - pozitivni ciljevi. Oni se ogledaju u tome da čovjek svim svojim djelatnostima nastoji postići zadovoljstvo Božije. Jer svrha čovjekovog postojanja na ovom svijetu jeste spoznaja i poslušnost Uzvišenom Gospodaru kako bi zadobio to zadovoljstvo. U Kur‘anu se kaže: „Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.) Poslušnost i robovanje Allahu Uzvišenom, ne znači neprestano provođenje vremena u ibadetu i distanciranje od blagodati ovog svijeta. Vjernik u Allaha može, s ispravnim odnosom prema ovom svijetu, uživati kao i onaj kome je ovaj svijet smisao života i konačni cilj. Primjerice, bogat musliman opravdat će svoje bogatstvo ako, nakon što obezbjedi lagodan život, brine i o potrebama drugih ljudi, pomaže i afirmira islam kao apsolutnu istinu datu ljudima. Novac utrošen na takav način je svojevrsni ibadet. Kada su novinari upitali jednog mladog, uspješnog, fudbalera: „Šta ti je najveća želja u životu“, on im je odgovorio: „Da uđem u Džennet“! „Mi te pitamo o željama u životu“, a on je ponovo rekao: „Da, moja je životna želja da uđem u Džennet!“ Novinari nisu mogli da shvate njegov odgovor pa je jedan od njih dodatno upitao. „Zašto onda igraš fudbal?“, a on je odgovorio: „Igram fudbal kako bih zaradio dosta novca. Njime ću obezbjediti svojoj porodici pristojan život i trošiti, ga na Božijem putu i tako zadobiti Božije zadovoljstvo i ući u Džennet, inša-Allah. Uz to želim postati svijetli primjer. Kada mladi ljudi vide uspješnog sportaša koji je moralan i lijepo se odnosi prema ljudima, pokoran je Allahu, povest će za sobom mnoge od njih. Za to ću imati nagradu svih onih koji se budu ugledali na mene.“

Bez velikih ambicija i jasnog cilja nema ni velikih rezultata ni velikog čovjeka. Jedna mudrost kaže: „Budi čovjek koji vrijedi hiljadu ljudi, ali ako to ne možeš postići onda bar budi čovjek, a nemoj biti pola čovjeka.“ Mladiću, nemoj se ponositi samo svojim mišićavim tijelom, svojom frizurom ili obrijanom glavom, lancima oko vrata i naušnicama, ponosi se brojem stranih jezika koje govoriš i brojem fakulteta koje završiš. Ponosi se svojim moralnim životom i djelima koja uradiš za svoj narod, vjeru i zemlju u kojoj živiš. To je ono što će te učiniti bliskim dragom Bogu i vrijednim pomena u kasnijim generacijama. Izdigni se iz mizerne prosječnosti. Zacrtaj sebi cilj i budi ustrajan u njegovom ostvarenju. Samo osobe s jasnim ciljem i velikim entuzijazmom uspijevaju nadići okvire konvencionalne sredine. Sultan Mehmed Fatih, rahimehullah, osvojio je Konstantinopolj sa 23 godine života. Kažu da je sa 15 godina, često jahao konja i ulazio u more, a drugi su ga vraćali. Znao je da se do Konstantinopolja može doći jedino morem. To je bio njegov trening i priprema za ostvarenje njegovog životnog cilja. Nakon osam godina, osvojio je taj grad, zato što mu je taj cilj uvijek bio pred očima.

Kada je imao 14 godina, imam Buhari je prisustvovao jednom naučnom skupu na kojem je slušao dvojicu učenjaka kako se jadaju na pojavljivanje hadiskih zbirki u kojima su se izmiješali lažni hadisi sa vjerodostojnim. Molili su od Allaha da se pojavi neko ko će to sistematizirati i napisati zbirku vjerodostojnih hadisa. Mladi Buharije je u sebi rekao: „Ja ću to učiniti, inša-Allah“! Kasnije je napisao hadisku zbirku Sahih koja sadrži samo vjerodostojne hadise. To njegovo obimno i kapitalno djelo, poslije Kur‘ana časnog, smtra se najvažnijim izvorom u islamskom učenju. Do tog cilja dospio je marljivošću i upornošću. U njegovoj sobi noću je uvijek gorjela svijeća pored koje je bilo pero i papir. Znao je ustajati i po dvadeset puta radi određenih zabilješki koje su mu na um padale. To su bili ljudi čvrste volje i velikih ambicija.

Brate i sestro, djevojko i mladiću, i tvoje namjere će postati čvrste ako u srcu budeš imao velike ambicije i ciljeve. Neka te Uzvišeni na tom putu pomogne!