Obje sure (El-Hidžr i En-Nahl), koje čine četrnaesti džuz u Mushafu, objavljene su na kraju mekanskog perioda poslaničke misije posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, alejhi selam. Boravak u Mekki je bio sve teži, posebno za manje imućne i plemenski nezaštićene pojedince među muslimanima. Bilo je to vrijeme najžešćih pritisaka na Poslanika, alejhi selam, sve kategoričnijih negiranja njegove poslaničke uloge i Božanskog porijekla Objave koju prenosi i dostavlja.

Četrnaesti džuz, kao i većina Objave koja je spuštena u mekanskom periodu, tretira teme kao što su: Kur’an kao jasna istina (16:44); Tevhid - Allahova jednoća (16:22); stvaranje i Allahova svemoć (16:3); Allahove blagodati (16:53); još jedan osvrt na Iblisovu oholost (15:28-44); kazna prijašnjim narodima (Lutov narod 15:66; stanovnici Ejke 15:78; stanovnici Hidžra 15:80) zbog nepokornosti Bogu i Poslaniku; pravda, moral i lijepo ponašanje (16:90); strpljenje i blagost Poslanika, alejhi selam, (16:127) itd. Ukratko rečeno: ovaj džuz naglašava jasnoću Allahove poruke, Njegovu apsolutnu svemoć i neizbježnu pravdu; podsjeća na propast naroda koji su odbili istinu; upozorava na opasnost oholosti kroz primjer Iblisa i poziva nas da razmislimo o brojnim Allahovim blagodatima. Poseban naglasak stavlja se na zahvalnost, pravednost, lijepo ponašanje i strpljiv misijski pristup.

Jedna od ključnih tema ovih sura, na kojoj ćemo se ovom prilikom više zadržati, jeste odgovor na negiranje i nipodaštavanje Božijih riječi stavom da su to „naroda drevnih izmišljotine", (16:24), te na tvrdnju da je Kur'an riječ „nekog čovjeka“ koji, navodno, podučava Muhammeda, alejhi selam. Ajet (16:103) koji o tome govori ne spominje ime date osobe nego samo neodređeno kaže „neki čovjek“ (bešer). Komentatori Kur'ana navode različita imena moguće ličnosti na koju aludiraju mušrici Mekke, ali je to sasvim nebitno. Nama je dovoljno da ajet ističe kako je „jezik onoga zbog koga oni krivo govore jezik tuđina“, a da je Kur'an na jasnom arapskom jeziku.

            U tako teškoj atmosferi Milostivi Gospodar objavljuje Svom voljenom Poslaniku ajet ohrabrenja, i odgovor provokatorima: Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9) Ovo nije samo potvrda o Božanskom porijeklu Kur'ana nego i garancija očuvanja njegovog autentičnog sadržaja do Sudnjega dana. Iako je primarno čuvan pamćenjem, kur'anski tekst je, za života poslanika Muhammeda, a. s., zapisivan i na različitim materijalima, a konačna standardizacija osigurala je autentičnost i spriječila izmjene u tekstu. U tome je ogromna uloga hafiza (onda i sada) kao i procesa kodifikacija Kur'ana, procesa sabiranja i utvrđivanja teksta u jedan mushaf, koje su započele za vrijeme halife Ebu Bekra, r. a., a dovršene za vrijeme Osmana, r. a. Mushafi koje imamo pred sobom kada učimo svoju pojedinačnu ili pak zajedničku mukabelu, pored formalnih, vanjskih, estetskih poboljšanja, radi olakšanja učenja, čuvaju onaj prvi temeljni tekst nepromijenjenim.  

            Dužni smo se kratko zadržati na izrazu koji je u navedenom ajetu (15:9) o zaštiti Kur'ana upotrijebljen kao naziv za ovu našu Knjigu vodilju. To je jedno od vlastitih imena Kur'ana – Zikr. Prevodioci Kur'ana na bosanski jezik su u svojim prijevodima koristili razna značenja ove riječi u navedenom ajetu: Upozorenje (Asad), Opomena (Čaušević/Pandža, Karaman, Mehanović), Kur'an (Karabeg, Šabić, Korkut, Karić), Opomena-Kur'an (Duraković), dok je samo jedan od njih riječ Zikr ostavio neprevedenu (Mlivo).

            Podsjetimo se da arapski izraz zikr ima dva osnovna značenja (i veliki broj izvedenih) a to su: sjetiti se i spomenuti. U tom smislu ovaj naziv Kur'ani-kerima ima svoju aktivnu i aktivirajuću ulogu. Sa svakim svojim ajetom nam spominje neke od sadržaja Stvarnosti i navodi nas da Ga se neprestano sjećamo. Upozorava nas da je zaborav Njega istovremeno i zaborav sebe (samozaborav). (59:19) U 14. džuzu Sveznajući Gospodar nam navodi veliki broj pokazatelja Njegove svemoći koji se naziru u nama samima i svjetovima oko nas, kako bismo razmislili, pouku uzeli, smjernice prihvatili i zahvalnost pokazali. Svi ti pokazatelji nas podsjećaju na Njega, Njegova djela i atribute, Njegovu milost i blagoslove, Njegovu svemoć i uzvišenost. Iz razmišljanja o stvorenoj Realnosti rađa se u nama potreba da Ga spominjemo, Njegovim lijepim imenima, u sebi i naglas, razvijamo svijest o Njegovoj Božanskoj prisutnosti, okrenemo srce Njemu i spriječimo naše nisko „ja“ da ode u nemar i pokaže neposlušnost.  

Uzvišeni Gospodar nas poziva da Ga se često sjećamo i spominjemo Ga, kako bismo pronašli mir i bili spašeni propasti. I traži od nas da slijedimo Njegova uputstva: Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze, i da bude vjernicima uputa i milost. (16:64) I danas, kao i u vrijeme objavljivanja Kur'ana, su poznata dva pristupa ovoj svetoj Knjizi:

Prvi pristup jeste prihvatanje Kur'ani-kerima kao knjige vodilje u svim sferama života. Plod takvog prihvatanja jeste oživljavanje srca svjetlom Objave i njegovo aktiviranje u promjenama ponašanja. To su ona poboljšanja na koja aludira ajet: Allah vodu s neba spušta i njome život mrtvoj zemlji vraća!... (16:65) Pristup prihvatanja omogućava nam da ukupnu Realnost, sa svim njenim sadržajima, Božijim blagodatima, doživimo mnogo šire, da oba svijeta (vidljivi i nevidljivi) vidimo kao jedan i spram toga se odnosimo prema njima.

Drugi pristup je odbijanje i negiranje. Vidimo to iz odnosa koji su mušrici Mekke imali prema Kur'anu. Rezultat su napadi na Poslanika, potvore i laži. Sve su to pokazatelji nemoći i pokušaji da se istina negira ili sakrije. Paljenja primjeraka Mushafa, od strane pojedinih usijanih glava danas, samo govore dokle ta nemoć može da dosegne. Oni će otići u zaborav, a Kur'an ostaje, originalan i autentičan, ma koliko to njima bilo mrsko.

Cijeli komentar 14. džuza čitajte u posljednjem broju Preporoda