• Idolopoklonstvo je mekkansku zajednicu učinilo skučenom i punom fizičkog, duhovnog, ekonomskog i emocionalnog nasilja. Iz tako toksičnog i tjeskobnog društvenog ambijenta Poslanik, s. a. w. s., je nadnaravno otputovao u ambijent koji upečatljivo potvrđuje prostranstvo, širinu i univerzalnost njegovog, s. a. w. s., poslanstva, a samim tim i univerzalnost islama. Zbog Poslanikovog, s. a. w. s., uspona kroz sedam nebesa koja predstavljaju svijet apsolutnog slavljenja Boga kao i zbog njene prve riječi, sura se također naziva i
• Riječ Kur’an se u ovoj suri spominje čak 11 puta. Jedan od njenih nauzvišenijih ciljeva je buđenje svijesti o vrijednosti Kur’ana, što je ujedno i veza sure El-Isrāʾs prethodnom surom El-Naḥl. U suri El-Naḥl se spominje med koji je lijek za tijelo, dok se u suri El-Isrāʾ spominje da je Kur’an lijek za dušu i srce (ajet 82). Na kraju se opisuju ljudi koji su shvatili osnovni cilj sure El-Isrāʾ, i zavoljeli Kur’an toliko da s njim žive u istinskoj interakciji, padaju ničice i skrušeno plaču (ajeti 105-109).

Sura El-Isrāʾ što znači Noćno putovanje, je sedamnaesto poglavlje Kur'ana. Svih njenih 111 ajeta obuhvaćeno je petnaestim džuzom. Pošto spada među posljednje sure objavljene u Mekki, objedinjuje karakteristike mekanskih i medinskih sura. Ova sura zapravo je priprema za medinski period islama. U suri El-Isrāʾ’ je izrazito malo kur’anskih pripovijesti (qaṣaṣ), ali u sljedećem dijelu petnaestog džuza je sura El-Kehf u kojoj su te pripovijesti preovladavajući element.

Sura je nazvana po El-Isrāʾu, Poslanikovom, s. a. w. s., nadnaravnom Noćnom putovanju iz Al-Masǧid al-Ḥarāma u Mekki do jerusalemskog Al-Masǧid al-Aqṣāa, putovanju koje se tijelom i dušom desilo na javi. Nakon Isrāa desio se najveličanstveniji sastanak u historiji ljudskog društva. Vjerovjesnici od Adema, a. s., do Isaa, a. s., su se susreli s Muhammedom, s. a. w. s., koji biva počašćen predvođenjem ostalih vjerovjesnika u namazu. Sve te počasti dolaze nakon niza poniženja u Mekki i Taifu, a naročito u periodu poznatom kao Godina tuge, nakon smrti Poslanikove, s. a. w. s., supruge Hatidže, r. a., i amidže Ebu Taliba, r. a. Idolopoklonstvo je mekkansku zajednicu učinilo skučenom i punom fizičkog, duhovnog, ekonomskog i emocionalnog nasilja. Iz tako toksičnog i tjeskobnog društvenog ambijenta Poslanik, s. a. w. s., je nadnaravno otputovao u ambijent koji upečatljivo potvrđuje prostranstvo, širinu i univerzalnost njegovog, s. a. w. s., poslanstva, a samim tim i univerzalnost islama. Zbog Poslanikovog, s. a. w. s., uspona kroz sedam nebesa koja predstavljaju svijet apsolutnog slavljenja Boga kao i zbog njene prve riječi, sura se također naziva i Subhan.

Sura se naziva i Banū Isrāʾīl jer se već u drugom ajetu spominje nered koji će Banū Isrāʾīl činiti na Zemlji uzoholivši se, dok se u 104. ajetu navodi da će oni pred Smak svijeta biti dovedeni u izmiješanim skupinama. Arogancija je Banū Isrāʾīl dovela do gubitka vlasti i spuštanja Božije kazne na njih. Poruka je univerzalna, odnosi se na sve one koji oholo čine nered (ajeti 2-8 i 101-104), što će se dodatno rasvijetliti kroz promišljanje o Nuhu, a. s., i skupini vjernika koja se s njim u lađi spasila od Potopa (ajet 3), te prerasti u poruku mekanskim mnogobošcima, šta ih čeka ako nastave s arogancijom i nepravdom prema vjernicima.

Prvi korak je uzimanje pouke i nečinjenje nereda na Zemlji. Pri tome se napuštanje pojedinačne i kolektivne oholosti i stupanje u okrilje kur’anskog kodeksa moralne i društvene odgovornosti ostvaruje kroz vjerovanje u tevhid (jedinost Boga) i zabranu širka, (ajeti 22, 39 i 110-111). Sljedeći koraci su dobročinstvo prema roditeljima (ajeti 23-24) i osnovni univerzalni moralni principi (ajeti 23-39), naspram kojih sura ističe čovjekovu slobodu izbora, a samim tim i odgovornost (ajeti 13-15). Slobodu izbora nevjernici su zloupotrijebili i odbili Kur'an kao uputu (ajeti 9, 41-46 i 88-93). Na tom putu šejtan je nevidljivi čovjekov neprijatelj (ajeti 61-65) od kojeg Allah, dž. š., štiti svoje iskrene robove (ajeti 65–72). Mušrici su vidljivi neprijatelji koji stvaraju vanjski društveni pritisak (ajeti 73-77), ali Allah, dž. š., štiti Poslanika, s. a. w. s., te oni ne mogu da ga odvrate od Objave.

Ostale ključne teme ove sure ukratko su: Važnost pet dnevnih namaza, noćnog ibadeta i Kur’ana koji je lijek i milost (ajeti 78-84). Dokaz istinitosti Objave (ajeti 86-93).  Pregled prirode poricanja Objave kroz historiju (ajeti 94-97), te posljedice poricanja Objave prikazane kroz prizor Sudnjeg dana i pravednost obračuna (ajeti 97-100).  Musa i faraon kao paradigma susreta jasne istine i oholosti koja vodi u propast (ajeti 101-104). Iako počinje spomenom El-Isrāʾ i Miʿrāǧa, mudžize koja se desila u jednom dijelu noći, sura se u cijelosti fokusira na vječnu mudžizu Kur'ana. Riječ Kur’an se u ovoj suri spominje čak 11 puta. Jedan od njenih nauzvišenijih ciljeva je buđenje svijesti o vrijednosti Kur’ana, što je ujedno i veza sure El-Isrāʾs prethodnom surom El-Naḥl. U suri El-Naḥl se spominje med koji je lijek za tijelo, dok se u suri El-Isrāʾ spominje da je Kur’an lijek za dušu i srce (ajet 82). Na kraju se opisuju ljudi koji su shvatili osnovni cilj sure El-Isrāʾ, i zavoljeli Kur’an toliko da s njim žive u istinskoj interakciji, padaju ničice i skrušeno plaču (ajeti 105-109). Govor o Kur’anu na kraju sure El-Isrāʾ produžava se na početak sure El-Kehf, jer, veličanstvena je blagodat Kur’an, i na toj blagodati treba zahvaljivati: Hvala Allahu Koji je svom robu spustio Kur’an (El-Kehf, 1. ajet).