Hutba: Još nisu došli po mene

Autor: Abdullah Hodžić April 17, 2015 0

Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom majkom čija kćerka je prilično mlada umrla. Iza sebe je ostavila majku i dvoje djece. Njezina majka mi je opisala posljednje trenutke njezina dunjalučkoga života. Kaže da ju je pred samu smrt hrabrila da izgovara ime Uzvišenoga Allaha i uči dove. Učila je i nekoliko puta izgovorila: “Draga moja djeco, draga moja mama! Evo ih, dolaze po mene! Evo ih, stigoše do mene! Došli su da me vode!” Na kraju, pokri se čaršafom po glavi, prisloni uza me i izdaše. Allahu ekber!

 

Dakle, prisutni su znali da je ona vidjela meleke koji su došli da joj dušu uzmu i odvedu je na Ahiret. Tada sve dunjalučko ostaje. Taj momenat će svako od nas dočekati i za to se treba spremati. Jesmo li svjesni toga? Razmišljamo li o tome ili je i ovo, kao i sve drugo, na jedno uho unišlo a na drugo izašlo? Uglavnom je tako, sve dok i po nas ne dođu “oni koji osorno čupaju (dušu) i oni koji je lagahno vade”. (En-Nazi’at, 1-2) Allah, Allah!

Tačno prije trideset i pet godina (1980), na putu u daleki svijet, obišao sam jednog vrlo plemenitog hafiza, koji je bio u godinama i na bolesničkoj posteljini. Iako teško bolestan, obradovao se mojoj posjeti, pa smo popričali kako najljepše može biti. Jedan drugom smo uljepšali dan, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan. Tri i po decenije su prohujale, a kao da je jučer bilo. Subhanallah! Kao da sada gledam časnog hafiza, koji sa osmijehom na licu razgovara, ali stalno upire prstom u ćošak sobe i govori: “Eno ih, pogledajte, došli su!” Naravno, niko od prisutnih, osim hafiza, ništa nije vidio. Pošto sam odatle odletio preko okeana, kasnije sam saznao da je to veče naš hafiz ispustio svoju plemenitu dušu. Jasno mi je bilo da je on tada vidio meleke koji će doći i po nas. Pa, spremajmo se!

A sada govorimo o strašnom i poučnom događaju, o kojem nam govori šejh dr Abdulmuhsin el-Ahmed. Pa, čitajmo, razmišljajmo i drugima prenosimo, Allah dragi nam iman ojačao i broj dobrih djela povećao.

U Centru “Emir es-Sultan” za srčane bolesti i hirurgiju, na krevetu br. 15, leži žena stara 42 godine. Svi u bolnici, od prvog do zadnjeg, starog i mladog, znaju za njezino stanje. Došla je radi operacije srca. Trebala je imati operaciju opuštenih srčanih arterija. Na operaciju je došla hodajući na svojim nogama. Vidi, čuje, gleda, govori, izgleda sasvim normalno.

No, kada je ušla u operacionu salu, srce joj je prestalo s radom i počeli su da je oživljavaju, ali uzalud. Tri minute krv nije dopirala do mozga, pa stradaju i izumiru moždane ćelije. A kada izumru moždane ćelije, oživjeti ih i vratiti u funkciju ne može niko osim Uzvišenog Allaha. Tako mi Allaha, da pretražite sve bolnice ovoga svijeta, vidjeli biste da ih može povratiti u život samo Onaj koji ih je prvobitno stvorio i oblikovao.

Nakon operacije je ostala u takvom stanju. Niti vidi, niti čuje, niti gleda, niti govori, niti hoda i niti se miče. Tijelo kao mrtvo punih devet mjeseci. Njezin muž i sin joj dolaze i obilaze je. Ovome događaju su prisustvovali ljudi koji u toj bolnici još rade. To su dr Tadžuddin i dr Ahmed eš-Ševki. Oni su sve doživjeli i svojim očima vidjeli.

Uradili su joj CT snimak mozga koji kazuje da je ona faktički mrtva. Drugi CT snimak ne pokazuje moždane ćelije, ima samo moždano tkivo. Treći CT snimak mozga pokazuje samo crtu. Dakle, nema više ni tračka nade za normalan život. Ćelije se kreću, ali nema nikakvih naznaka da je mozak živ.

Prorezali su joj otvor za disanje na vratu. Ne čuje, ne vidi, nema nikakvih reakcija. Tijelo baš kao da je mrtvo. U takvom stanju je devet mjeseci. Misliš gotovo je, stvar je samo vremena kada će dušu ispustiti.

No, njezin sin je obilazi i uči joj Kur’an. Često ga zateknu da joj ljubi noge. Divne li čestitosti, Allaha mi!

U 2:30 poslije ponoći, u sklopu vizite na Odjelu intenzivne njege, jedan brat je došao do kreveta br. 15. Tu zatiče dijete kako svojoj majci uči Kur’an. Dijete potreseno kaže: “Subhanallah! Eto, s majkom više neću moći razgovarati sve do Sudnjeg dana!” Pažljivo poslušajmo ove riječi. Molim Allaha, dželle šanuhu, da nas ne iskuša da osjetimo i isprobamo gorčinu riječi: “Sa svojom majkom više neću moći razgovarati sve do Sudnjeg dana!” Znači, gotovo je, više niko neće s njom razgovarati na dunjaluku. Allahu ekber!

Brat iz vizite reče sinu ove žene: “Ko ti to kaže?” “Svi tako govore”, odgovori dječak. Čovjek upita: “Odlično, svi koji tako govore, jesu li oni ti koji su stvorili barem jednu moždanu ćeliju?” “Nisu!”, reče dječak. Reče: “Dobro, šta kaže Onaj koji ju je stvorio?! Oni koji je nisu stvorili, rekli su svoje i, sa medicinskog aspekta, oni su u pravu. Dakle, pavratka u normalan život više nema. Ali, šta kaže Onaj koji ju je stvorio?” Dječak je ušutio.

Taj čovjek je počeo da pacijenticu doziva imenom: “O, ta i ta!” Mladić se čudio zašto je doziva kad već devet mjeseci ne reaguje ninašto. Ponovo ju je dozvao i počeo učiti Kur’an. Prvo je proučio Fatihu, prvu kur’ansku suru, a zatim je proučio govor Uzvišenog Allaha:

I još kažu: “Zar kada kosti i prašina budemo mi, zar ćemo kao stvorenja nova biti proživljeni?!” (Ovdje je učač Kur’ana zastao i razmišljao kako ova bolesnica još nije postala kosti i prašina) Ti reci: “Hoćete, taman da ste kamenje ili željezo, ili bilo kakvo stvorenje za koje mislite da ne može biti oživljeno!” (Dakle, da ste tvrđi od mesa, kamenja, pa čak i željeza, Uzvišeni Allah će vas sigurno oživjeti) A oni će upitati: “A ko će nas u život vratiti?” Odgovori: “Onaj Koji vas prvi put stvori!” I oni će tebi glavama svojim odmahnuti i upitati: “Kad će to biti?” Odgovori: “Možda će to uskoro biti! Onoga Dana kad vas On pozove, vi ćete se, s hvalom Njemu, odazvati, i da ste samo malo vremena ostali, pomisliti!” (El-Isra’, 49-52)

I od Znakova Njegovih je da nebo i Zemlja opstoje po Njegovoj odredbi, zatim i to što ćete, kad vas iz zemlje pozove jednim zovom, ustati svi vi! (Učač razmišlja: “Subhanallah! Uzvišeni Allah kaže da su nebesa i Zemlja uzdignuti i postojani Njegovom naredbom a da ne bude ova bolesnica!”) I Njemu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji! Svi su oni Njemu pokorni! On je Onaj Koji stvaranje započinje i potom ga obnavlja, i to je Njemu lahko. (Uzvišeni Allah, dakle, stvaranje započinje iz ničega, a to samo On može) I samo Njemu pripada Primjer Najveći na nebesima i na Zemlji! I On je silni i mudri.” (Er-Rum, 25-27)

Zar ne znaš za one koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli, a bijaše ih na hiljade?! Pa im je Allah rekao: ‘Pomrite!’ Zatim ih je oživio.” (El-Bekare, 243) (Učač Kur’ana razmišlja: “Gospodaru moj, ja od Tebe ne tražim za hiljade osoba, već samo za ovu ženu, koju su svi otpisali i samo čekaju da ispusti dušu svoju.”)

Dalje nastavlja učiti: “Ili za onoga koji je prošao pored jednoga do svojih temelja srušenoga grada. Pa se začudio: ‘Kako će Allah ove proživiti nakon što su pomrli?’ Pa ga Allah usmrti stotinu godina, a potom ga proživi: ‘Koliko ostade ti?’ – upita ga. ‘Ostao sam dan ili dio dana!’ – odgovori. A On reče: ‘Ne, nego si ostao stotinu godina! Pogledaj hranu svoju i piće svoje – nije se pokvarilo! A pogledaj i magarca svoga – i da te učinimo znakom ljudima! Pa pogledaj i u kosti kako ih Mi sastavljamo i potom mesom oblažemo!’ I kad čovjeku jasno bi, reče: ‘Ja pouzdano znam da Allah sve može!’” (El-Bekare, 259)

I ova teško bolesna sestra već devet mjeseci izgleda kao napuštena ruina, bespomoćna, bez nade za oporavak, nepomična, ali ipak je 9 mjeseci mnogo manje i lakše od stotine godina. A Uzvišeni Allah je svomoguć. Dakle, Allah, dž.š., i liječi, i oživljava, ali i apsolutno sve može. Učač Kur’ana nastavlja: “Kada sam joj proučio Allahove riječi “Pa pogledaj i u kosti kako ih Mi sastavljamo i potom mesom oblažemo!”, u tom trenutku sam zamišljao da Allah, dž.š., oživljava njezine ćelije. A nakon učenja Božijih riječi “I kad čovjeku jasno bi, reče: ‘Ja pouzdano znam da Allah sve može!’ – dozvao sam je: “Fulva!” Otvorila je oči. Upitao sam je: “Fulva, čuješ li me?” Nije mogla odgovoriti zbog otvora napravljenog na vratu, ali je glavom išaretila da me čuje. Rekao sam: “Podigni svoju desnu ruku!” Podigla je. “Podigni svoju lijevu ruku!” Podigla je. “Podigni svoju nogu, o Fulva!” Podigla je i svoju nogu.

Subhanallah! Sin ne zna šta da kaže. Vrišti! Riječi prestižu jedna drugu. Baca se po majci. Medicinska sestra, kršćanka iz Južne Afrike, također vrišti i plače: “Ovo je nemoguće, nevjerovatno!” Naš brat, učač Kur’ana, otišao je do doktora Tadžuddina, koji još uvijek radi u bolnici, i upitao ga o stanju Fulve. Doktor je rekao: “Allah da joj se smiluje i olakša, gotovo je, ona je kao mrtvac.” Brat, učač Kur’ana, je rekao: “Doktore, neka ti ona odgovori i kaže o svome stanju.” Dr Tadžuddin reče: “Brate, dva su sahata iza ponoći, dežurni sam i vrlo umoran, a ti imaš vremena da sa mnom zbijaš šalu. Kako će nam ona odogovoriti?!” Rekao je: “Doktore, sada ćeš vidjeti, ona je otvorila oči i kreće se.” “Šta?!” Reče: “Dođi da vidiš!” Ušao je dr Tadžuddin, medicinska sestra vrišti, sin se baca po majci Allaha veličajući: “El-hamdu lillah! Hvala Allahu! Allahu ekber! Allah je najveći i svemoguć!” Da, tako mi Allaha, On je svemoguć! On je Taj Koji ju je prvi put stvorio. Subhanallah! Uzvišeni je rekao: “Zar misli čovjek da Mi kosti njegove nećemo sabrati?! Hoćemo! Mi možemo jagodice prsta njegovih ponovo izravnati.” Allahu ekber! Subhanallah!

Uzvišeni Allah je Onaj Koji je rekao: “Zar on ne bi kaplja koja se iz sjemena ubaci, a zatim zametak on bi pa ga On stvori i obličje podari, i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu, stvori! Pa zar Taj nije moćan da mrtve oživi?” (El-Kijame, 37-40) Subhanallah, Onaj Koji može oživjeti mrtve, može i bolesne izliječiti.

Kada je to dr Tadžuddin vidio, kleknuo je na koljena i proučio: “On je Allah! Osim Njega drugog boga nema! Znalac je Nevidljivoga i Vidljivoga svijeta, On je Svemilosni, Samilosni!” (El-Hašr, 22)

Doista, kad Mi nešto hoćemo – Mi samo tome kažemo: ‘Budi!’ I to biva.” (En-Nahl, 40)

A tvoj Gospodar doista čini što hoće!” (Hud, 107)

A oni ne poznaju Allaha kako Mu dolikuje!” (El-En’am, 91) O, džemate/skupino! Problem je u nama. Mi doista nismo spoznali svoga Stvoritelja i Gospodara onako kako Mu dolikuje. Pozivam sebe i vas da kada upućujemo dove Allahu, dž.š., imamo lijepo mišljenje o Njemu. Mi treba da radimo, učimo, trudimo se, dove upućujemo, ali ne i da Allahu, dž.š., određujemo kako će riješiti i popraviti naše stanje. Da bi čovjek nešto ostvario i došao do određenog cilja, mora ispuniti neke uslove i sve od sebe dati da bi uspio. Jer, uspjeh nikako ne dolazi sam od sebe. On ima svoju cijenu i za njeg se treba boriti i dobro oznojiti.

Na putu velikih izazova i ostvarenja želja, neminovno ćemo se suočiti sa raznim izazovima, što je znak da nas Uzvišeni Allah kuša. No, sve kušnje i izazovi se mogu, uz Allahovu pomoć savladati. Pa, trudimo se, dove učimo i dobru se nadajmo. Sa Uzvišenim Allahom uvijek vezu imajmo. Najbolja veza je namaz i dova. Te spone sa našim Stvoriteljem nikada ne smijemo raskidati, ma sa čim se u životu suočili. Kad nas svako napusti, zaboravi, kad sve izgubimo, ako je Stvoritelj s nama – sve imamo. Ko Allaha ne zaboravlja, pa ni On njega sigurno neće zaboraviti.

Kad vas nevolja na moru pogodi, tad daleko budu oni koje vi prizivate, i samo On postoji! A kad vas On na kopno izbavi i spasi, tad se vi okrećete. Čovjek je, doista, pravi nezahvalnik. Jeste li sigurni da vas On u neki kraj kopna neće utjerati, ili na vas pješčanu oluju poslati, pa da tad nećete nikakva zaštitnika naći?! I jeste li sigurni da vas On i drugi put na more neće izvesti i na vas buru poslati, pa vas, zbog toga što ste nezahvalni bili, potopiti?!” (El-Isra’, 67-69) Razmišljajmo o ovim kur’anskim ajetima. Budimo zahvalni svome Stvoritelju a ne nezahvalni. Pazimo da svojom nezahvalnošću ne izazovemo valove koji nas mogu potopiti i uništiti. Nemojmo biti od onih za koje Uzvišeni Allah kaže:

Čovjek je, doista, pravi nezahvalnik!” (El-Isra’, 67) Navedena sestra je bila, u očima medicinskih stručnjaka, već mrtva, otpisana. A, vidjeli ste, nije. Data joj je šansa. U njoj treba da vidimo sebe. Meleki smrti još nisu došli po nju, ni po mene ni tebe, ali doći će, u to nema sumnje. Budimo spremni. Zamislimo da nam je svaki dan zadnji dan na dunjaluku, pa ga iskoristimo kako treba. Iskren iman, dova iz srca i učenje Kur’ana su snaga neviđena.

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, naša dobra djela, uputi nas, opameti nas i našu čeljad, popravi naše stanje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

 

Priredio Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 17.04.2015. god.
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija