Razgovor sa Hilmom Neimarlijom: Ko najviše dobija od označavanja islama kao neprijatelja

Autor: Razgovarala: Francesca Bellemo Novembar 22, 2019 0

U maju 2019. godine objavljena je knjiga Sarajevo, scuola di Pace (Sarajevo, škola mira) italijanske novinarke Francesce Bellemo. Za potrebe projekta autorica Bellemo je, u sklopu putovanja s grupom venecijanskih učenika u Sarajevo, obavila intervju s više bosanskohercegovačkih intelektualaca, a među njima i sa prof. dr. Hilmom Neimarlijom. Uz njegovu saglasnost u nastavku prenosimo razgovor u cjelosti. 

Kakva „vrsta“ islama je bosanski islam u tradiciji Bosne?

Danas se mnogo govori o islamu. Upravo zato potrebno je podsjetiti da riječ islam znači predanost, i da znači mir. To je predanost Bogu koja osigurava mir. Prije nego što je skup ustanova, zajednica vjernika ili kulturno-povijesna realnost islam je stanje duha, izvorni čin vjere koja povezuje vjernika s Bogom i sa svekolikim svijetom bića. Muslimani vjeruju da je islam opstojanje bića u skladu sa njihovim položajem stvorenja u odnosu na Stvoritelja Boga i da su u ovom smislu u islamu stabla, rijeke, mjesec, sunce, zvijezde, atomi. 

Kao ustanovna vjera islam je za muslimane objavljena vjera, vjera od Boga u čiju se istinitost i spasonosnu djelotvornost ne sumnja. U ovom određenju islam je vjerovanje u Jedinoga Svemogućeg Boga, predanost Njegovoj Volji i pouzdanje u Njegovu Milost, prihvatanje Kur'ana kao Božje riječi i priznanje poslanstva Muhammeda vjerovjesnika. Sastavni dio islamskog vjerovanja je priznanje knjiga Svetog pisma, poštivanje ranijih vjerovjesnike kao Božjih poslanika kojih je bilo mnogo i među kojima se ne može praviti razlika, vjerovanje da se ljudske sudbine i sudbine svih bića izvršavaju po Božjoj odredbi. 

U ovom temeljnom vjerskom određenju islam je jedan i prosječnom muslimanu u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim muslimanskim zajednicama, nerazumljiv je i neprihvatljiv govor o više vrsta islama. Takvo nešto nije moguće u jeziku primarnog unutarnjeg iskustva islama, u oglašavanju muslimanske religioznosti iz njezina izvornog stanja. Izostanak takvog govora karakterizira matični tok islamske tradicije, ali i najekstremnija sektaška zastranjenja; kada ekstremne skupine vjerski osporavaju druge muslimane ne pripisuju im drugu vrstu islama, nego ih isključuju iz islama.

Može se govoriti o arapskom, turskom ili perzijskom islamu ako se takvo označavanje ograničava na raznolikost etničkih, kulturnih i povijesnih krajolika i obilježja muslimanskog iskustva. Ako se time sugerira postojanje više islama govor promašuje, jer mu nedostaje izvorni, zasnivajući vjerski smisao.

U isto vrijeme, sastavni dio životnog svijeta muslimana unutar matičnog toka islamske tradicije je raznovrsnost u oblicima vanjskog iskustva islama, pluralnost u normativnim, teološkim i običajnim pojedinostima primjene vjerske doktrine. Prosječan musliman rađa se, odgaja i orijentira u vjerskom nastrojenju unutar jedne pravne škola, jednog teološkog učenja, jedne kulturne zone, jednog povijesnog vidika islama. Opstojanje mnoštva sljedbi, škola i lokalnih običaja u jedinstvenom vjerskom okrilju islama osjeća se i prihvata kao izraz podjela i razlika u islamu, a ne kao dijeljenje islama, kao nastajanje više islama. Naravno, odvijanje religijskog života muslimana u jedinstvu različitosti nije bez napetosti. Nastojanja oko širenja jedne interpretacije vjerskih vrijednosti i normi na račun drugih interpetacija i otpori hegemoniji i uniformizmu, u jezičnim, intelektualnim i umjetničkim izražavanjima muslimanske religioznosti, postojana su obilježja tog kretanja. Ali, njegova primarna konstanta je to da se različita mišljenja o pojedinostima muslimanske prakse raspravljaju , sukobljavaju i toleriraju na osnovi principa i čina vjere kao jednog creda oko kojeg nema neslaganja. 

Za razumijevanje ovog jedinstva različitosti mogu poslužiti dva primjera. Prvi primjer je najkrupniji spor među muslimanima, onaj između sunnija i šiija; sporenje se izvorno nije odnosilo na temelje vjerovanja, nije uopće doticalo pitanja o Bogu, o misiji poslanika Muhammeda ili o čovjekovu postizanju vječne sreće na putu dobra i pravde. Drugi primjer je razoj islamskog prava; historijska je činjenica da se islamsko pravo razvijalo na tradiciji različitosti i muslimanskih neslaganja, kao i na otvorenosti za druge pravne tradicije i lokalne običaje. Kod ovog primjera treba reći da se kao važna razlika između judaizma i islama, s jedne, i kršćanstva, s druge strane, uzima to što objavljena vjera u poimanju jevreja i muslimana ima više karakter zakona, a u poimanju kršćana više karakter vjere. I također zato što se u površnim svjetovnim pristupima kršćanstvo olahko povezuje sa slobodom da se čini što se hoće, a islam sa slijepim pokorovanjem strogim Božjim zakonima. 

Nije, dakle, umjesno govoriti o vrstama islama. Takav govor lahko odvodi u redukcionizam i umnožavanje islama na nereligijskim primarnim osnovama. A to se u pravilu i dešava u svjetovnim izvođenjima u kojima se objavljenoj vjeri teško priznaje primarni kvalitet ili karakter fenomena prvog reda. U prošlosti se islam na Zapadu označavao arapskom religijom i to etničko ili lingvističko definiranje islama vrijeđalo je muslimane. Danas se govori o arapskom, turskom ili perzijskom islamu i kada se takve odredbe upotrebljavaju bez obrazloženja potencijalno su nosioci ozbiljnih nesporazuma. Može se govoriti o arapskom, turskom ili perzijskom islamu ako se takvo označavanje ograničava na raznolikost etničkih, kulturnih i povijesnih krajolika i obilježja muslimanskog iskustva. Ako se time sugerira postojanje više islama govor promašuje, jer mu nedostaje izvorni, zasnivajući vjerski smisao. Naravno, to važi i za govor o bosanskom islamu u tradiciji Bosne. Bosanski islam je pogrešna riječ ako se njome želi imenovati poseban, drukčiji islam. Ona je prihvatljiva ako upućuje na karakteristična obilježja islamskog života u kulturno-povijesnim vidicima Bosne.

copertina sarajevo scuola di pace 1

Islam je jedan kao vjera, kao sadržaj jednog creda, i nije prihvatljivo govoriti o islamu kao bosanskoj vjeri. Može se govoriti, i potrebno je govoriti, o osobitostima što pripadaju fenomenologiji življenja islama u Bosni, što tvore poetiku i estetiku bosanskog doživljaja islama. Bosanske osobitosti utkane su kretanje islamskog života u Bosni, u njegove početke, u njegovu povijest. Bosanski muslimani nisu bili bez domaćeg duhovnog oslonca u izgradnji islamskog identiteta; kada je u Bosni započinjalo širenje islama Bosna nije bila religijska i kulturna pustinja. Naprotiv, bila je jedini višereligijski ambijent u ovom dijelu Evrope. 

Pojava islama i prvih muslimana u Bosni povezana je sa osvajanjima osmanlijskih Turaka u četrnaestom stoljeću. Istina, značajni doticaji islama i južnoslavenskih zemalja pripadaju ranijim stoljećima i sežu do vremena u kojem su južnoslavenski narodi još bili u staroj slavenskoj religiji. U tim doticajima važnu ulogu imali su odnosi Južnih Slavena sa muslimanima sa Sicilije, iz Južne Italije i Andaluzije. Današnji bosanski muslimani su uglavnom potomci bosanskih bogumila, pripadnika heretičke Crkve bosanske. U islam su ušli tokom prva dva stoljeća osmanlijske vlasti. Njihovo ulaženje u islam bilo je slobodno, i to svjedoči činjenica da se masovno širenje islama za vrijeme vlasti Osmanlija dogodilo u Bosni i Albaniji, a nije u drugim balkanskim zemljama i narodima. 

Prije toga, u dugom razdoblju srednjovjekovne samostalnosti, Bosna je bila zemlja u kojoj su se zajednice pripadnika Crkve bosanske, Katoličke crkve i Pravoslavne crkve sukobljavale, miješale i održavale u životu. U drugim evropskim zemljama povijest je tada imala oblik jedne religije i stoljećima kasnije u njima će se pojaviti i ratovima rješavati pitanje prava na drugo i drukčije vjerovanje. Kada je Bosna došla pod vlast Osmanlijske imperije višereligijski karakter bosanskog prostora nije uništen, niti narušen već je u značajnoj mjeri institucionalno zaštićen. Vrijeme u kojem su bosanski muslimani postupno postajali mnogoljudna zajednica bilo je istodobno vrijeme u kojem se formirala brojna jevrejska zajednica u Bosni. Zajednica je nastala od jevrejskih prognanika iz Španije koji su se nastanjivali u Osmanlijskom carstvu i kojima je viševjerska sredina Bosne pružila sigurnost novog doma i domovine. 

Islamski identitet bosanskih muslimana utemeljen je u maturidijevskoj teološkoj nauci vjere i normativnoj tradiciji hanefijske pravne škole, unutar osmanlijske kulturne zone islama, i sa vidnom uključenošću bogumilskog naslijeđa, bošnjačke narodne osjećajnosti i lokalnih običaja. Oblikovan je u procesu prihvatanja temeljnog vjerskog učenja i ustanova islama i postepenog, evolutivnog prilagođavanja starih i razvijanja novih bosanskih obilježja života u islamu. Može se pretpostaviti da je vjerski život bosanskih muslimana u tom periodu stekao svoju postojanu određenost, svoja karakterična obilježja. To su čvrsta povezanost sa temeljnim vjerskim učenjem islama, zastupanje vedre i otvorene islamske vizije života, poštivanje islamskog priznanja kršćanstva i jevrejstva kao objavljenih religija i njegovanje dobrosusjedskih odnosa sa kršćanskim i jevrejskim sugrađanima, te vjernost zemlji Bosni i sadržajima bošnjačke baštine koji nisu u sukobu sa islamskom doktrinom. 

Bitna vrijednost islamskog života i uopće tradicije islama u Bosni i Hercegovini je djelovanje bosanskih alima, islamskih učenjaka koji su vjerodostojno tumačili učenje islama, prihvatali zahtjeve vremena i osiguravali poštivanje multireligijske bosanske stvarnosti.

Primajući islam preci današnjih bosanskih muslimana prilagođavali su i zadržavali predislamske bosanske običaje koji nisu bili u sukobu s načelima i vrijednostima islama. Najznačajniji živi primjeri tome su bosanska dovišta, mjesta godišnjih vjerskih okupljanja Bošnjaka prema sunčevom kalendaru. Većina tih dovišta su povezana sa „Molitvištima“ pripadnika Crkve bosanske. Karakterističnu potvrdu unošenja elemenata bosanskog stila u univerzalne islamske forme i sadržaje pruža izvorni graditeljski stil bosanske džamije. A među važnim i postojanim kulturnim i društvenim posebnostima islamskog života u Bosni dvije imaju naročiti značaj: kod Bošnjaka nikada nije zaživjela praksa višeženstva, niti je zaživjelo sklapanje brakova među bliskim srodnicima. 

Sa ulaskom u islam Bošnjaci su zadržali i, u određenoj mjeri, uvećali svoju vjernost zemlji Bosni i materinskom bosanskom jeziku. Premda su duže od četiri stoljeća bili podanici osmanlijske imperije, i premda su, kako se nekada govorilo, bili „turske vjere“, oni se nisu obratili u etničke Turke. Upravo suprotno, kao što su imali vrlo jasnu vjersku svijest o sebi kao muslimanima u odnosu na katolike i pravoslavne, sa kojima dijele jezik i porijeklo, isto tako su imali vrlo jasnu etničku svijest o sebi kao Bošnjacima u odnosu na Turke, Albance, Arape i druge muslimane sa kojima dijele pripadnost islamu. 

Postojana karakteristika religioznosti bosanskih muslimana je težnja za osobnim napredavanjem u pobožnosti i činjenju dobrih djela i težnja za životnim kretanjem srednjim putem umjerenosti. U vladajućem vjerskom osjećanju i poimanju bosanskih muslimana islam čine vjerske istine, ustanove i obredi, i sve što je dobro i lijepo; pravim muslimanima se smatraju muškarci i žene koji su privrženi istinama i ustanovama vjere i koji izvršavaju vjerske obrede, ali i koji su istovremeno dobre, odgovorne, plemenite osobe. Dobar musliman je dobar otac, sin, brat, komšija, čovjek koji savjesno i odgovorno obavlja svoj posao, odnosno, dobra muslimanka je dobra mati, kćerka, sestra, susjeda, žena koja je odgovorna u svom poslu. Pojedinac može biti veoma revnostan u izvršavanju vjerskih dužnosti, koje nisu lahke za izvršavanje, ali ako uz to nije uvjerljiv u poštenom poslu koji radi, ako nije dobar za svoju okolinu, njega se ne smatra dobrim, pravim muslimanom. Međutim, sve se to podvrgava kriteriju umjerenosti; na razini opće svijesti, mnijenja, postupanja bosanskih muslimana, teško prolaze ektremne opcije i pretjerivanja svake vrste.

Bitna vrijednost islamskog života i uopće tradicije islama u Bosni i Hercegovini je djelovanje bosanskih alima, islamskih učenjaka koji su vjerodostojno tumačili učenje islama, prihvatali zahtjeve vremena i osiguravali poštivanje multireligijske bosanske stvarnosti. Ta vrijednost ima naročiti značaj u modernim vremenima, u sposobnostima vjerskih predvodnika bosanskih muslimana da iz vjerodostojne tradicije islama reagiraju na krize i izazove, da povezuju otkrivanje svijeta izvornih islamskih značenja i razjašnjavanje nejasnoća u svom svijetu. 

neimarlija puljic

Kako se lice islama mijenjalo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini u vremenu od prije rata i nakon rata, i kako se mijenja posljednjih nekoliko godina?

Radije bih govorio o promjenljivim izrazima lica islama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini kao odrazima kretanja islamskog života u okolnostima krupnih društvenih i civilizacijskih dešavanja na kraju dvadesetog stoljeća negoli o mijenjanju samog lica islama. Mislim, i vjernički to doživljavam, da je lice islama u Bosni i Hercegovini u svojim karakterističnim i prepoznatljivim crtama postojano i nepromjenljivo. U isti mah, smatram da je lice islama sretna riječ za sačinjavanje uvjerljive slike islama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas. Ona upućuje na mogućnost i potrebu da se u pojavnoj stvarnosti islama vidi živi odraz islamskog života u njegovom aktualnom kretanju, u preplitanju njegovih postojanih i promjenljivih obilježja, u tradicionalnim i novim oblicima njegova manifestiranja. No ona također upućuje na mogućnost i potrebu da se sagledavanje kretanja islamskog života dovodi do stajališta posmatranja, do pozicije i opcije posmatrača. Za lice se kaže da je platno duše, da se u izrazima lica pokazuje kretanje unutarnjeg života. Ustvari, lice je istovremeno moćni simbol prisutnosti, - prisutnosti kao odnosa između oblika, ritma, karakterističnih obilježja života koji se na jednom licu odražava i posmatrača koji to lice vidi iz uvjeta svoga životnog kruga, uvjerenja, pravca. 

Ovo ističem kao nešto što bi trebalo da se podrazumijeva. Ali, kada promjene u zbivanjima izmiču uobičajenim konceptualizacijama ništa se ne podrazumijeva, pa ni stajališta njihovih dotadašnjih sagledavanja. A upravo je to slučaj sa kretanjem islamskog života u Sarajevu i Bosni i Hercegovini u posljednjim decenijama. I ne samo islamskog života. U promjenama koje su zadesile bosanskohercegovačko društvo na kraju dvadesetog stoljeća srušena su lokalna ograničenja povijesnog svijeta Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačke povijesne svijesti kao odnosa prema tom svijetu; u vremenu kraćem od jedne decenije u Bosni i Hercegovini se dogodilo urušavanje političkog i pravnog sistema jednopartijske vlasti, dogodio se strašni rat, ili kako mi smatramo brutalna agresija sa velikim stradanjima civila i razaranjima naselja, dogodila se globalizacija i globalizacijski udar na lokalne identitete. Tim zbivanjima nisu izmakla kretanja islamskog života, kao ni uobičajeni odnosi prema islamu i njegovim neposrednim manifestiranjima u Bosni i Hercegovini, i promjene su se neizbježno odražavale na licu islama. 

Nekoliko godina prije rata, sa početkom urušavanja jednopartijskog sistema u Jugoslaviji, jedinstveni tok islamskog života pomjerio se sa margina društvenog života i prelio preko dotadašnjih komunističkih ideoloških i političkih obala. Lice islama u Bosni i Hercegovini tada je dobilo drukčiji, novi izgled. Prije toga, u vremenima socijalističkog poretka, u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama jugoslavenske političke zajednice društveni položaj religije nije bio tako drastično nepovoljan kao što je bio u većini evropskih država sa komunističkom vlašću i preferiranim ateističkim svjetonazorom. Međutim, dvije su stvari bile manje-više zajedničke zemljama u bivšoj Jugoslaviji i drugim evropskim zemljama socijalističkog poretka: kontroliranje i suzbijanje mogućnosti političkih manifestiranja i uplivisanja religije i potiskivanje žive religioznosti u privatnost i u forme narodne tradicije. U vladajućim društvenim oblicima obrazovanja i kulturnog života, u programima škola, medija i ustanova kulture, religiju se sistemski zanemarivalo ili pak negativno prikazivalo i poistovjećivalo sa ostacima civilizacijski prevladane prošlosti. Religiji kao religiji osporavao se izvorni duhovni i intelektualni status, a proklamiranim vjernicima se ograničavao prostor društvenog i pogotovo političkog djelovanja. Stoga nije teško razumjeti zašto su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća džamije u Bosni i Hercegovini takoreći preko noći ispunjene vjernicima, kao i katoličke i pravoslavne crkve. Propadanje poretka u kojem je religija ograničavana pokrenulo je ljude na vraćanje religiji i vodilo povratku religije u društveni i politički život. Lice islama u Bosni i Hercegovini tada je dobilo radosni i svečani izgled oslobađanja, manje-više sličan tadašnjem izgledu lica drugih tradicionalnih religija u Jugoslaviji. 

Nekoliko godina kasnije, u procesu raspadanja Jugoslavije, bosanski muslimani su se, zajedno sa većinom bosanskohercegovačkih sugrađana drugih vjerskih i etničkih pripadnosti, izjasnili za samostalnu Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to njihovo izjašnjavanje za Evropu i stvarnu demokratiju, za ljudska prava i slobode, za svjetonazorski i politički pluralizam. Sanjali su svoj evropski san, vidjeli sebe kao građane Evrope i izvršili procedure za koje su im govorili da su duša Evrope i da će im osigurati egzistenciju u evropskoj zajednici slobodnih naroda i građana. Na licu islama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tada su se odražavale evropske nade i evropska očekivanja bosanskih muslimana. Nažalost, svoje prvo slobodno izražavanje privrženosti ideji i stvarnosti Evrope platili su teškim stradanjem. Bili su žrtve najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, žrtve zločina Genocida u Srebrenici i teških zločina u drugim bosanskohercegovačkim sredinama. Evropske snove zamijenili su nesreća, užas i razočarenje u Evropu. Tada im je otkrivano da je njihov grijeh što su islamske vjere i tradicije, a oni su sami sebi otkrivali vlastiti grijeh u tome što su vjerovali da njihov san o Evropi ima oslonac u stvarnoj Evropi. Osposobljeni od Evrope za demokratiju, Bošnjaci su ostavljeni od Evrope i, uz to, lišeni prava na sredstva za odbranu vlastitog opstanka. Lice islama u Bosni i Hercegovini tada je poprimilo izraz uplakane djece, ožalošćenih majki, srušenih džamija.

Stanje bosanskih muslimana u tim ratnim godinama na obrnut način je podsjećalo na stanje njihovih predaka stoljeće ranije, nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Bošnjački podanici Austro-Ugarske monarhije na kraju devetnaestog stoljeća su podvrgnuti evropskoj sudbini, koju nisu htjeli, i osjećali su se prognanicima iz svijeta islama, prognanicima koji ne mogu pristati na izvanjski odnos s islamom. Nakon uzaludnog otpora austrougarskoj okupaciji oni su se u prvo vrijeme zatvorili za vanjski svijet koliko god su im to dopuštale tradicionalne forme i ustanove vjerske i etničke samoizolacije. Mali dio je odselio u Tursku. Ali, već u drugoj decenije po austro-ugarskoj okupaciji u bošnjačkom narodu je pokrenut proces unutarnjeg i vanjskog vjersko-intelektualnog dijaloga sa novom civilizacijskom stvarnošću. Bio je to proces u početku ograničen na uske krugove vjerske i intelektualne elite, ali vjerodostojan proces sučeljavanja vjerskih i kulturnih vrijednosti islama i evropskih kulturno-civilizacijskih tekovina devetnaestog stoljeća. Proces je postupno uključio ogledanje različitih stilova mišljenja, oblačenja, postupanja, vršenja vlasti, korištenja tehničkih sredstava. Bošnjaci su tada postali svjesni kako svoje tradicionalne muslimanske i bosanske određenosti, tako i svoje određenosti novom civilizacijskom stvarnošću i tradicijom moderne Evrope. Najistaknutiji bošnjački intelektualci, pružili su odgovarajući izraz svijesti o mogućnostima muslimanskog usvajanja evropskih kulturno-civilizacijskih postignuća na islamskim osnovama. Bili su upućeni u znanja i jezike Istoka i Zapada i mogućnosti plodotvornog susreta vidjeli su u prvom redu u muslimanskom usvajanju naučnih postignuća Zapada na temelju izvornog islamskog afirmiranja vrijednosti znanja, ali i u povezivanju islamske vrijednosti pravde i modernih evropskih političkih institucija. Na tom univerzalističkom tumačenju dva svijeta tada je oglašavana čak i misao o mogućoj posredničkoj ulozi bosanskih muslimana između civilizacija Istoka i Zapada. Međutim, sa propašću Austro-Ugarske monarhije, bosanski muslimani su kao podanici prve i druge Jugoslavije ograničeni na uske jugoslavenske civilizacijske okvire i u tim vremenima su bili najosamljenija zajednica na svijetu, kako je pisao književnik Mehmed Meša Selimović. 

Na početku zadnje decenije dvadesetog stoljeća potomci bošnjačkih podanika Austro-Ugarske evropske monarhije nasilno su uskraćeni u evropskoj sudbini koju su htjeli, i osjećali su se prognanicima Evrope, prognanicima koji ne mogu pristati da budu stranci na evropskom tlu. Ali, za razliku od svojih predaka, nisu se mogli zatvoriti u samoizolaciju; nametnut im je nemilosrdan rat i u odbrani svoga opstanka bili su prinuđeni da se otvore za pomoć i sa Istoka i Zapada, i da prihvate plaćanje cijene za pomoć od onih koji su u svoju pomoć uključili političke i ideološke interese. Njihovo dodatno okretanje islamu u ratnim godinama i neposredno nakon rata bilo je podsticano razočarenjem u humanističku, svjetovnu Evropu, ali i usponom religije kao globalne pojave na kraju dvadesetog stoljeća. Međutim, ono se izvršavalo ne samo u formama i ustanovama tradicionalnog islamskog života u Bosni i Hercegovini već i u formama drukčijeg iskustva islama, koje je karakteristično za Arabiju i koje su donijeli dobrovoljci i humanitarci iz muslimanskih zemalja. U zastupanju tih drukčijih formi, sa svojom sposobnošću da se identificiraju sa muslimanskim žrtvama i spremnošću da zalažu živote u njihovoj odbrani, dobrovoljci su bili uvjerljivi mladim Bošnjacima, koji su tek otkrivali islam. Uvjerljivost humanitaraca je bila uglavnom materijalno ojačavana. Tradicionalne muslimane su prvi uglavnom zbunjivali, a drugi iritirali, posebno sa svojim atacima na tradicionalni islamski život u Bosni. 

Tokom tih devedesetih godina islamska pozornica u Bosni i Hercegovini je pluralizirana; odavala je napetosti i nemirno povijesno zbivanje, rasutost događanja i tumačenja islama, ali i postojanost matične islamske tradicije kao temeljne stvarnosti islama. Na kraju druge decenije dvadeset prvog stoljeća ona pokazuje mirnije odvijanje povijesnog dešavanja, pluralizam događanja i objašnjavanja, i jasnije predstavljanje islamskog života u Islamskoj zajednici kao njegovoj institucionalnoj organizaciji. 

Koji su interesi „vehabizma“, a koji Turske prema muslimanima i islamu u BiH, i kako ocjenjujete odnos Evrope? 

Muslimani i islam u Bosni danas su izloženi različitim odnošenjima sa muslimanskog Istoka, kao i sa Zapada. Odnošenja uključuju široki spektar polazišta, načina, interesa. Može se govoriti o tome kako su bosanski muslimani kao vjerska zajednica i Bošnjaci kao politički narod bili osuđeni na pomoć i sa Istoka i sa Zapada i da se danas nalaze u svojevrsnom procjepu između očekivanja ili zahtjeva sa muslimanskog Istoka i očekivanja ili zahtjeva sa Zapada. Očekivanja ili zahtjevi sa Istoka uglavnom su oni koji dolaze iz Saudijske Arabije, Irana i Turske. Za pretežna očekivanja ili zahtjeve iz prve dvije zemlje rekao bih da su primarno vođeni ideološkim i političkim interesima, pri čemu oni iz Saudijske Arabije imaju grublju, a oni iz Irana suptilniju povezanost s vjerom. Za pretežna očekivanja ili zahtjeve iz Turske rekao bih da su primarno politički i ekonomski motivirani i da imaju vjerske i kulturološke forme koje su po tradiciji bliske bosanskim muslimanima. Očekivanja ili zahtjevi sa Zapada generalno i iz Evrope napose uglavnom su politički i ekonomski zasnovani i u pravilu imaju kulturološke, pravne i humanističke forme i dimenzije. 

U osnovama većine ovih odnošenja je vjerovatno interes, koji ih određuje, ali to ne isključuje i druge motive. Naravno, postoje i odnošenja koja nisu interesno motivirana. Međutim, sav široki spektar odnošenja prema islamu i muslimanima u Bosni danas može se rubno obilježiti sa dvije krajnje, ekstremne i neprihvatljive opcije. Jednu opciju predstavlja vehabijski odnos, a drugu bih označio kao antivehabijski odnos. U ovim opcijama sadržane se zamisli o svođenju islamskog života u Bosni i Hercegovini na radikalnu alternativu i njegovo smještanje u okvire jedne od tih opcija. Budući da svođenje obuhvata islam kao islam, islam u cjelini, ova alternativa nije ograničena na bosanske okvire; ona uključuje bitna pitanja položaja islama i muslimana u globalnim konstelacijama današnjeg svijeta. 

Prvo pitanje je je li islam jedan jedini, monolitni islam ili postoji više islama. Drugo pitanje je pitanje o vjerodostojnom muslimanskom svjedočenju, tumačenju, predstavljanju islama; je li ono jedinstveno, jednoobrazno ili je raznovrsno, pluralno. Za bosanske muslimane, koji su čvrsto u islamskoj tradiciji kao neprekidnom toku islamskog života, kao i za veliku većinu muslimana u svijetu, ova pitanja su vještačka i proizvoljna. Za sve njih, već sam kazao, islam je jedan u vjerskom određenju, a tumačenje islamskog učenja i njegove primjene je pluralno i raznoliko. Međutim, vazda je bilo sljedbi, škola, grupa koje su se sa većim ili manjim utjecajem i na duže ili kraće vrijeme predstavljale kao posjednice cijele istine vjere i koje su tu cjelinu svodile na jednoobrazno poimanje vjerskih izvora. Stoga su jednostavno negirale islamsku tradiciju, historiju, pluralnost i zastupale rigidnu, prostu monolitnost islama. A kako se to nasilje nad živim i raznovrsnim predanjem islama nije lahko prihvatalo njihovi su zastupnici nerijetko pribjegavali i drugim oblicima nasilja. 

Postavka o monolitnom islamu u pravilu reducira islam na religiju jednog glavnog, odlučujućeg obilježja. Ovisno o polazištima i intelektualnoj razini tretiranja islama, to obilježje se utvrđuje u islamu kao religiji krutog monoteizma, religiji vjerskog tradicionalizma što se ne uklapa ili religiji nasilnog čina i djelovanja, a ne ideje i učenja.

Pokret koji se nedovoljno jasno naziva vehabizam u ovim vremenima je svakako najistaknutiji primjer takve sljedbe i učenja. Na ekstremno pojednostavljen način vehabizam prisvaja „čitav islam“, islam u cjelini. Nastao je u Arabiji, u osamnaestom stoljeću iz saveza njegova utemeljitelja Muhammeda bin Abdulvehhaba i utemeljitelja saudijske dinastije; njegovu ovovremenu životnost i utjecaj historičari islamskih sljedbi i ideja uglavnom povezuju sa naftnim bogatstvom njegovih saudijskih zaštitnika. Bitna nevolja vehabijskog učenja je u previđanju jednostavne istine da se sa vjerskog vrela može crpiti samo ako ono teče. Stoga se kao zamjenu za živi tok vjere u univerzalnoj tradiciji islama, učenoj i neprekidnoj, u vehabizmu pojavljuju lokalni arapski običaji. A krajnja implikacija vehabijskog učenja je da je u islamu već dana potpuna formula za sve, da su ljudske slobode i potrebe za slobodama obična tlapnja, da muslimani treba zajedno da se kreću jasno određenim putnim pravcem bez skretanja i zaustavljanja, na principu marša gusaka. Naravno, ideološki interes vehabizma je svakako bio i ostao da se obezvrijedi tradicija islama u Bosni i da se u njegove redove uključi što više bosanskih muslimana. Okolnosti ratnih i poslijeratnih nevolja i nestašica, razočarenje mnogih muslimana sa odnosima Zapada prema toleratnoj bosanskoj viziji islama, te širenje zanimanja mladih za vjeru i želja mnogih da do istina vjere stignu prečicom i bez intelektualnog napora, pomogli su značajnom širenju vehabijskog učenja i prakse u Bosni i Hercegovini u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća. Ali, taj proces je zaustavljen i mislim da je u opadanju, barem kada su u pitanju oblici vehabijskog direktnog atakiranja na islamsku tradiciju u Bosni, koja su većinu bosanskih muslimana pogađala i iritirala. Ovom opadanju su svakako pomogle aktivnosti Islamske zajednice kao tradicionalne institucionalne organizacije islamskog života u Bosni i Hercegovini. 

Naspram vehabizma, ili svega onoga što se podvodi pod taj naziv, u našem vremenu se uglavnom određuju govori o islamu koji preovlađuju na Zapadu u kojima se također tretira „čitav islam“. U takvim govorima prisutne su dvije protuslovne postavke. Jedna je postavka o monolitnom islamu, o islamu u cjelini kao jednoj zatvorenoj i isključivoj religiji, kulturnoj tradiciji, društvenoj imaginaciji, političkoj opciji. Druga je postavka o postojanju više islama, o razlikama u muslimanskim manifestiranjima i interpretiranjima pripadnosti islamu kao temeljnoj razbijenosti i podijeljenosti islama. Obje postavke su sporne i značajne u mjeri u kojoj ih se zastupa na način vrjednosnih karakterizacija. A to nažalost nije rijedak slučaj. 

Postavka o monolitnom islamu u pravilu reducira islam na religiju jednog glavnog, odlučujućeg obilježja. Ovisno o polazištima i intelektualnoj razini tretiranja islama, to obilježje se utvrđuje u islamu kao religiji krutog monoteizma, religiji vjerskog tradicionalizma što se ne uklapa ili religiji nasilnog čina i djelovanja, a ne ideje i učenja. Pritom se strogi monoteizam islama karakterizira kao slijepo vjerovanje u apsolutno i temeljni antihumanizam, islamski tradicionalizam se interpretira kao antiracionalizam, antizapadnjaštvo, antimodernizam, a islamski zagovor djelovanja na putu dobra i pravde poistovjećuje se sa ekstremističkim aktima nasilja, svetim ratom, terorom. U svakoj od tih redukcija na djelu je dvostruko poništavanje, dvostruko negiranje. Prije svega, poništava se obilje životnih tokova, odnosa i akata koji su izvorno islamske, religijske pojave u različitim povijesnim i socijalnim okvirima, u nepreglednom mnoštvu malih i velikih muslimanskih zajednica današnjeg svijeta. U isto vrijeme, negira se bogatstvo vjerskih impulsa, raspoloženja i zamišljaja što čine živi svijet unutarnjeg iskustva i unutarnje religijske slobode muslimana. Ustvari, logična i neprihvatljiva implikacija tih redukcija je da se od jednog muslimana, ma ko on bio, očekuje ili zahtijeva da dokazuje da nije slijepi vjernik, antihumanista, antizapadnjak, ekstremista, zastupnik nasilja, jer ide u džamiju i ne konzumira alkohol. 

S drugom postavkom o postojanju više islama relativizira se i zamagljuje jedinstveni vjerski temelj islama i stvarnost islama se ograničava na razlike u muslimanskim zajednicama u manifestiranju i predstavljanju islama. Ova postavka svodi islam na vanjski izgled muslimanskih iskustava i na razlike u tim iskustvima kod pojedinih muslimanskih zajednica, sljedbi, grupa. Na osnovu toga idenficiraju se i vrjednuju miroljubivi, prihvatljivi, poželjni, preporučljivi islami i, nasuprot njima, islami koje se određuje kao nasilne, nepoželjne, neprihvatljive. Pritom se ide dalje i krajnji, također neprihvatljiv izraz tome je da se poželjnim pripadnicima poželjnog islama oglašavaju muslimani koji ne idu u džamiju i koji konzumiraju alkohol.

Ko najviše dobija od označavanja islama kao neprijatelja (ili gledanja na islam kao na neprijatelja)? Šta Evropa treba uraditi da učvrsti mir u Bosni i na Balkanu?

Dobijaju ekstremisti i šovinisti svih boja i usmjerenja, evropski, jevrejski, muslimanski. Ali, mislim da prije drugih i više od drugih dobijaju oni koji hladnokrvno izračunavaju koliko mogu zaraditi suspenzijom morala i suspenzijom pravnih regula za normalna stanja, za život u miru. Proizvodnjom neprijatelja, oglašavanjem neprijatelja osigurava se takva suspenzija. A gledanju na islam kao neprijatelja Evrope u cjelini još uvijek najviše pogoduju stare predrasude. I danas je, naime, najviše onih koji kod spominjanja Evrope i islama od­mah iznose svoje mišljenje i spremnost da u njemu ustraju. I, nažalost, u tome što iznose obično nema mišljenja, već se radi o predrasudama, dojmovima i emocijama kao načinima doživljavanja odnosa islama i Evrope. Na­suprot tome malo je onih koji posjeduju ideju o Evropi i ideju o islamu, a koji su spremni da te ideje zamršenim vezama povezuju sa iskustvom.

Najdublja i najmoćnija predrasuda oko Evrope i islama je predrasuda o njihovoj nepovezanosti, tuđinstvu, protivništvu i konfrontaciji. Međutim, prisutnost islama u Evropi je geografska i povijesna realnost Evrope, kao što je prisutnost kršćanstva i jevrejstva geografska i povijesna realnost matičnih prostora islama. Geografski shvaćena Evropa nikada nije bila bez muslimana, kao što geografski shvaćeni matični prostori islama nikada nisu bili bez kršćana i jevreja. Povijesna Evropa je izvorno određena konfrontacijama i komunikacijama sa svijetom islama na sličan način na koji je povijesni svijet islama u modernim vremenima određen evropskim utjecajima i izazovima. Ako je nekada i mogao biti, odnos islama i Evrope, Evrope i islama, odavno nije samo vanjski odnos; danas se vanjski odnosi Evrope i muslimanskog svijeta ne mogu odvajati od unutarnjeg susreta Evrope sa islamom i muslimanskog svijeta sa Evropom. Iskustvo Bošnjaka, koji u najmoćnijim duhovnim i povijesnim formama života iskazuju i svjedoče svoje muslimansko evropejstvo i evropsko muslimanstvo tome je uvjerljiv primjer. 

A na pitanje šta Evropa treba učiniti da učvrsti mir u Bosni i na Balkanu - odgovor je jednostavan: da sve preostale zemlje Balkana primi u Evropsku uniju.

Prije desetak godina berlinski historičara Michael Borgolte je u knjizi „Povijest Evrope“ opisao evropsku uvezanost jevreja, kršćana i muslimana i ustvrdio da nijedna od triju religija nije nikada sasvim ovladala Evropom. Po takvom njegovom uvidu Bosna je više evropska zemlje od bilo koje druge zemlje. Bosanski muslimani dijele životni prostor sa pripadnicima pravoslavlja, katoličanstva i jevrejstva u zemlji u kojoj nikada jedna religija nije potpuno potisnula ostale ili imala potpunu prevlast nad običajima i životom stanovništva. Od srednjovjekovnih vremena kada je bila banovina i kraljevina, za Bosnu i Hercegovinu se vezuje epitet zemlje heretika. Bosanski muslimani demantiraju zapadnu predrasudu o geografskoj vezanosti islama za Bliski Istok i sektašku predrasudu muslimana sa Bliskog Istoka da su bosanski muslimani previše Evropljani i utoliko premalo ili nedovoljno muslimani. Bosanski muslimani, dakle, nisu Azijati ili Afrikanci, kao što nisu niti Turci ili Arapi. To što nisu Azijati ili Afrikanci, Arapi, Turci ili Iranci, ne čini ih manje muslimanima, niti to oni smatraju nedostatkom u svome islamskom identitetu. Naprotiv, većina bosanskih muslimana smatraju se dobrim muslimanima i potomcima najboljih muslimana na svijetu. U isto vrijeme, to što su Bošnjaci, a nisu Hrvati ili Srbi, Irci ili Slovaci, u vlastitim očima ne čini ih manje Evropljanima, jer Evropu ne vide samo geografski već, prije svega, kao sistem vrijednosti. Islamsko vjersko i kulturno naslijeđe bosanskih muslimana usporedivo je sa vjerskim i kulturnim naslijeđem neusporedivo mnogoljudnijih muslimanskih naroda. Ono uključuje ustanove višestoljetnog kontinuiranog obrednog, odgojno-obrazovnog i humanitarnog djelovanja, vjerske učenjake i djela u kojima se kompetentno tumače vjerske vrijednosti i norme. Srazmjerno njihovom broju bosanski muslimani su vjerovatno prvi među muslimanskim narodima i zajednicama na svijetu po broju prijevoda Kur'ana na materinski jezik. Ključna baština islamskog života bosanskih muslimana je njegova vjerska utemeljenost i organizacijska uređenost u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je institucionalizacija islamskog bića i postojanja bosanskih muslimana u evropskom civilizacijskom vidiku. 

 Bošnjaci su u prošlosti pokazali da ih se uzaludno pokušavalo učiniti prognanicima ili islama ili Evrope. Danas oni pokazuju da je jednako uzaludno i nepotrebno da ih se tjera ili uči kako da budu bolji muslimani ili bolji Evropljani. Premda ih se sada politički tretira kao Evropljane na čekanju, zajedno sa bosanskim Srbima, bosanskim Hrvatima i drugim narodima Jugoistočne Evrope, Bošnjaci svakodnevno svjedoče svoju privrženost Evropi. Ovisni su o Evropi, kao što su ovisni i o islamu, ali, nakon svega što su pretrpjeli i upoznali, ne smatraju se siromašnim rođacima niti evropskog univerzalizma niti muslimanskog univerzalizma. Za Bošnjake je evropejstvo, kao i muslimanstvo, ideja, odnos, proces, rasprava koja oslobađa i otvara mogućnosti. 

A na pitanje šta Evropa treba učiniti da učvrsti mir u Bosni i na Balkanu - odgovor je jednostavan: da sve preostale zemlje Balkana primi u Evropsku uniju.

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija