Gorka istina - Normativna (ne) kultura

Jedan od znakova uspješne zajednice, društva ili države upravo je kultura sa svim onim što ova riječ podrazumijeva. Njene implikacije osjećamo ponajviše kad putujemo, svejedno da li je riječ o namrgođenim službenicima na pojedinim mjestima ili onim drugim, vedrim i nasmijanim koji će vas strpljivo saslušati ili uputiti i na kraju vam, u znak zahvalnosti za vašu kooperativnost, učtivo reći da vam se najiskrenije zahvaljuju. Kultura podrazumijeva maksimalnu opreznost da se ne uznemiri neko drugi, pa je tako, sjedenje ili strpljivo čekanje u tišini osnovni oblik ponašanja savremenog čovjeka.

Normativna kultura, također je važan činilac sveukupne kulture razvijenog dijela svijeta. Negdje sam pročitao slijedeću izreku: Allah će snagom sultana(zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. I zaista je tako. Bez obzira na sve, društvena norma ili ona pravna iza koje stoji bilo kakav aparat prinude, najbolja je garancija da će određeni obrazac ponašanja zaživjeti.

 

Muslimani i normativna kultura

Čudno je da moramo konstatirati da muslimani općenito nemaju razvijen ovakav vid kulture. Da ne idemo daleko, dovoljno je pogledati u svoju bašču i ostati zabrinut. Čudno je da neko ko je završio medresu i ko je zaposlen kao imam postavlja pitanje svrsishodnosti određene norme unutar Zajednice ili jednostavno izjavi da tu normu neće ili ne mora ispoštovati.

Naravno, riječ je o pojavi koja se ne odnosi na većinu čestitih imama. Još je čudnije kada neko ko je visoko pozicioniran unutar Zajednice ili profesor na visokoškolskoj ustanovi jednostavno ignorira propisanu normu i tvrdi da se po Šeriatu budući bračni par može vjenčati bilo gdje, čak i potajno, uz prisustvo svjedoka, odnosno da je to, sa stajališta islama, validno! Ili da se zekat i sadakatul- fitr mogu dati i mimo Bejtu-l-mala onima koji imaju potrebu, svejedno da li ćemo to uraditi lično ili možda džematile, preko džemata, jer nekima izgleda ni ta praksa nije strana.

 Da ne govorimo o brojnim našim organizacijama koje često zaigraju na sentiment ljudi i privole ih da i njima daju dio zekata koji pripada Bejtu-l- malu ili slično urade kod akcije kurbana koju u principu provodi Islamska zajednica, odnosno njene odgojno- obrazovne ustanove.

Iako treba naglasiti da zekat i sadakatu-l-fitr, kurban, hadž i umra predstavljaju ibadete koje mora voditi i nadzirati nadležna Islamska zajednica u BiH, pojedinim njenim članovima (čak i pojedinim imamima i članovima džematskih odbora) je potrebno dodatno objasniti šeriatski stav i posegnuti za mjerama prisile, sankcije ili javne osude i odstranjivanja iz službe i oduzimanje odgovorne dužnosti.

Poštivanje norme i njena svrsishodnost

Nezamislivo je da neko u razvijenom društvenom sistemu može i pomisliti da svjesno prekrši određenu normu. Time se, osim sankcije koja je neizbježna, dovodi u pitanje društveni status, posao ili boravak na određenom području. Poštivanje normi unutar zajednice od strane njenih članova omogućuje bavljenje razvojem i napretkom, umjesto tapkanja u mjestu i zamaranjem vlastitim problemima. Kod norme je bitno razumjeti i objasniti njenu svrsishodnost i namjenu.

Kada određeni pripadnici džematskog odbora (svejedno da li je riječ o imamima, vjerskim službenicima ili civilima kako se neslužbeno zovu ostali članovi odbora) pomisle da su sami sebi dovoljni i da im viši organi Zajednice nisu potrebni osim onoliko koliko je nužno, onda to znači da smo zakazali u odgoju, obrazovanju, edukaciji ili kadrovskoj politici. Niko ne kaže da su viši organi Zajednice savršeni i da ih ne treba kritizirati i unaprjeđivati. Mi znamo da je to naša dužnosti, ali i za to postoje načini i procedure. Takvi jednostavno zaboravljaju da ih je ta ista Zajednica odškolovala, nahranila i dala im licencu za rad i djelovanje u džematima širom svijeta.

Ono što je posebno pogubno jeste svijest takvih pojedinaca da je viši oblik organizacije Zajednice, općine, kantona, entiteta ili države samo nužnost i da on treba sam sebe izdržavati. Da bi se takvo ponašanje suzbilo i svelo na podnošljivu mjeru, potrebno je uložiti više od onoga što trenutno činimo. Umjesto pukog ponavljanja da trebamo voljeti Allaha i Njegovog Poslanika, da se trebamo držati Allahovog užeta, tj. Njegove Knjige, Kur’ana, nekima valja skrenuti pažnju da ta ljubav ili držanje za uže podrazumijeva određeni oblik ponašanja koji katkada zahtijeva javnu pohvalu, osudu ili sankciju. Jer, ne zaboravimo onu rečenicu sa početka ovog teksta: Allah će snagom sultana (zakona) nametnuti ono što ne može nametnuti snagom Kur’ana. Tražeći autora spomenute izreke koju sam negdje pročitao, nađoh da se ona pripisuje hazreti Osmanu. Neki vele, hazreti Omeru. Imajući u vidu da se hazreti Omeru i previše toga pripisuje, skloniji sam mišljenju da ovo ostane vezano za trećeg halifu, hazreti Osmana.

Osman Kozlić

muftija banjalučki,  završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1985. godine;  Fakultet šerijatskog prava na Univerzitetu El-Emir Abdul-Kadir za islamske studije u Konstantini (Alžir) 1992. godine; magistrirao na Univerzitetu Muhamed V, odnosno Filozofskom fakultetu u Rabatu, odsjek islamske znanosti, uža specijalizacija fikh i usuli-fikh 1997. godine,  te doktorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 2013. godine.

U periodu 1997-1998. godine je radio kao imam, hatib i muallim u Tuzli, a 1998/99. godine kao profesor predmeta Fikh i Hadis u Behram- begovoj medresi u Tuzli. Od 2001. godine je član Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH, a 2008. godine izabran za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH.

Govori arapski i engleski jezik. Služi se francuskim i španskim jezikom. Oženjen je, otac dvoje djece, živi s porodicom u Banjoj Luci.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija