50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Sedam derviša može na jednu postekiju stati

Razgovaram sa jednim imamom o našim halovima i u toku razgovora čuh jednu rečenicu koja mi je zaparala uši.

Zamolih ga da je ponovi. Sedam derviša može na jednu postekiju stati, ali dva imama ni u jednu džamiju ne mogu. Odakle ti to, pitam ga, gdje si to čuo? Veli mi da mu je jedan kolega s Kosova to prenio. Biće da je od Kosovara došla. Zainteresira me ova narodna mudrost. Vjerovatno je tako, čim se ne zna autor i prenosi se usmeno. Sjetih se i one izreke Alije Izetbegovića u kojoj stoji da je jedan Bosanac bolji od jednog Slovenca, ali tim od sedam Slovenaca je puno bolji od tima sedmerice Bosanaca. 

Ali, vratimo se ovoj izreci o sedam derviša i dvojici imama. Svakako je jasno da broj sedam simbolizira mnoštvo, što znači da mnogo derviša može na jednu postekiju stati ili da mogu zajedno funkcionirati. S druge strane, samo dvojica imama u jednoj džamiji, na jednom mjestu, u jednom gradu, e tu već imamo problem. Isto tako, postekija simbolizira uzak prostor i stisku, dok džamija podrazumijeva širinu i prostranstvo. Ali narod veli: gdje čeljad nisu bijesna, ni kuća nije tijesna. Naravno na samom početku želim otkloniti jednu dilemu koju čitalac može postaviti, naročito ako je iz imamske branše. Pisac ovih skromnih redaka je imam, što znači da ne izuzima ni samoga sebe. Također, želim naglasiti da samim naslovom ne želim propagirati derviše, sufije ili tarikate, niti ih hvaliti. Ipak, valja nam postaviti nekoliko pitanja. Da li ova skromna izreka zavrjeđuje našu pažnju? Vrijedi li je analizirati i o njoj prodiskutovati? Da li nam je odgojno-obrazovni sistem dovoljno kvalitetan?

Da li nam nedostaje edeba?

Nedostaje nam edeba, to je sasvim sigurno. Možda i malo onog derviškog ili sufijskog ne bi škodilo, zašto ne? Ako me sjećanje dobro služi, ovu rečenicu (nedostaje nam edeba) je izrekao Nedžib Attas u jednom svom djelu kada je komentirao hadis Allahovog Poslanika, a.s, koji govori o osobinama licemjera. Zapravo, on je želio naglasiti kako mi (muslimani) nismo razumjeli ovaj hadis, jer ga nikada nismo počeli primjenjivati u praksi. On naglašava kako se ne bi smjelo dozvoliti da oni koji, kada govore lažu, obećavaju, a ne ispunjavaju obećanje, kao i oni koji emanet iznevjere, ne bi smjeli studirati pojedine nauke kao što su medicina ili fizika, a pogotovo ne islamske znanosti. Za one koji ne razumiju značenje ovog pojma, edeb označava odgoj, obrazovanje, ljudstvo, karakter, kulturu ponašanja i tome slično. Čitalac će lahko zaključiti da govorim o našim halovima. Možda je spomenuti imam govorio o vlastitim iskušenjima i odnosima pojedinih kolega prema njemu. I zaista, kada čovjek posluša šta su pojedinci spremni uraditi svome kolegi, prosto ne može da vjeruje vlastitim ušima. Zar je moguće da ljudska zloba može tako daleko dospjeti?

Popravljanje stanja u Zajednici muslimana

Stalno treba imati na umu da smo najodgovornije osobe u Zajednici koje trebaju da se rukovode kur'anskim principom, riječima Šuajba, a.s: ''Ne želim ja ništa osim da, koliko mogu, popravim, a uspjet ću samo ako to Bog htjedne, na Njega se oslanjam i Njemu se s pokajanjem obraćam''. (Kur'an, Hud, 88)  Ovo je, sasvim sigurno, nešto na čemu treba posebno raditi. Popravljanje stanja u Zajednici, društvu, državi, s posebnim naglaskom na naše međusobne odnose, prvi je preduslov bilo kakve pomisli o razvoju i napretku. To stanje se neće popraviti samo od sebe, pukim iskazivanjem naših želja ili učenjem dove: moj Bože, Ti koji mijenjaš stanja ljudska, promijeni i popravi stanje muslimana na najbolji način! Bez edebli inasana i njegovog postavljanja na odgovorno mjesto nema napretka u bilo kojoj organizaciji. Isto tako, bez spremnosti na kontinuirano učenje i usavršavanje, na strpljenje, komunikaciju, koordinaciju i međusobno poštovanje, nije moguće ostvariti bilo kakav uspjeh.

Odakle početi?

Možda od naših odgojno-obrazovnih ustanova. Svima je jasno da nam je stanje u najvažnijim ustanovama poprilično loše. Nije samo stvar u tome što su nam školski sistemi zastarjeli, što ne pratimo svjetske trendove ili što smo po PISA istraživanju za 2018.godinu daleko ispod evropskog prosjeka. Zastrašujući podaci iz spomenutog istraživanja izgleda nikoga i ne zabrinjavaju. Zaprepastih se još više kada mi jedan prijatelj u povjerenju reče da su naši nadležni organi za obrazovanje (bezbeli oni lokalni, kantonalni) naložili školama da ove školske godine neće ni dopustiti testiranje učenika! Možda misle da nema potrebe za testiranjem, jer samo su Kosovo i Sjeverna Makedonija iza nas. 

Kada razgovarate s kolegom koji navraća na naše fakultete i pitate ga kakvo je (tamo) stanje, odgovara vam da je u svemu tome najgore što niko ni s kim ne može. Ako niko ni s kim ne može pod jednim krovom, u jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi, kako je onda moguće da sedam učitelja ili više njih stanu na jednu malu postekiju? Kakvi će nam onda biti mladi lideri, predvodnici, imami? Ni dvojica njih neće moći u jednom gradu ili džematu funkcionirati, a pogotovo neće moći na jednu postekiju stati.   Prije nešto više od mjesec dana imao sam čast večerati sa studentima islamske teologije u Frankfurtu. Nemuslimani i muslimani, sunnije, šiije, alevije... Osim što su dobri studenti, svi su oni dobri prijatelji, pojašnjava mi njihova profesorica. I da, tamo na njihovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi nema ovih pojava o kojima govorimo. Ko zna, možda su štogod od ovih sedam derviša naučili! Ili, možda, od Šejha Sadi Širazija koji u Đulistanu kaže:

Ne prepušta pametni i oštroumni

važne poslove neznalici i nestručnjaku.

Tkača hasura, premda je tkač, 

ne puštaju u tkaonicu svile.

Zadnji put promjenjen srijeda, 06 Maj 2020 22:40
Osman Kozlić

muftija banjalučki,  završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1985. godine;  Fakultet šerijatskog prava na Univerzitetu El-Emir Abdul-Kadir za islamske studije u Konstantini (Alžir) 1992. godine; magistrirao na Univerzitetu Muhamed V, odnosno Filozofskom fakultetu u Rabatu, odsjek islamske znanosti, uža specijalizacija fikh i usuli-fikh 1997. godine,  te doktorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 2013. godine.

U periodu 1997-1998. godine je radio kao imam, hatib i muallim u Tuzli, a 1998/99. godine kao profesor predmeta Fikh i Hadis u Behram- begovoj medresi u Tuzli. Od 2001. godine je član Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH, a 2008. godine izabran za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH.

Govori arapski i engleski jezik. Služi se francuskim i španskim jezikom. Oženjen je, otac dvoje djece, živi s porodicom u Banjoj Luci.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija