Do mira sa sobom

Tražimo sličnosti i razlike, posvuda, u svemu. Zadive nas sličnosti, rastuže razlike. Ili obrnuto. Činjenicama potkrepljujemo ili opovrgavamo te sličnosti i razlike. Sličimo na oca ili na majku, na tetku ili na daidžu. Bude nam ta sličnost prednost ili teret. Prepoznaju nas počesto po tim sličnostima. Ili ne sličimo ni na koga poznatog i bliskog. Budemo posebni, svoji. „Na koga se baci?!“, poviknu na nas naši bližnji kad ih naljutimo. Spomenu nam i nekog pretka u tim trenucima - ako u našem postupku prepoznaju postupke koje su činili naši dalji ili bliži srodnici - oni živi ili oni koji su preselili na onaj svijet. Budemo okahareni ili ponosni na našu sličnost s precima. Svoju osobnost gradimo na toj sličnosti ili je nastojimo potisnuti. Treba vremena, treba strpljenja, treba truda, upornosti i odvažnosti do narastanja do sebe originalnog i prepoznatljivog. Ne treba odlagati. Ne treba se bojati. Ne treba odustajati kad nam se učini da ne ide, da ne uspijevamo, da ne umijemo, da je uzaludno. Nije, ne može biti bez rezultata naše nastojanje s dobrim nijjetom, s osobnim trudom, s uzdanjem u pomoć Božiju.

Sebe trebamo upoznati. Zamisliti se trebamo nad svojim postupcima. Naučiti nam valja biti svoj na svome, biti prepoznatljiv po nečem originalnom.

Sličica Želim Print

Neprebrojivi su primjeri napretka, promjena, uspjeha upornih, odvažnih, strpljivih, vrijednih kroz ljudsku povijest. Nalazimo ih u literaturi i u stvarnom životu. U nauci, u umjetnosti, u politici biraju se uzori i učitelji. Važan je izbor, počesto presudan za stjecanje znanja, za ostvarivanje ideala, za dosezanje pozicije u društvu. Učiti treba mlade da prepoznaju dobre uzore i biraju ih po univerzalnim kriterijima.

Razlikuju se istočni i zapadni modeli i principi u nauci, u umjetnosti, u načinima organizacije države i društva. Kad se sagledaju dometi u nauci ili u politici, naprimjer, na Istoku i na Zapadu, uočavaju se razlike - velike, počesto nepomirljive.

Mi u Bosni i Hercegovini živimo na razmeđu različitih kultura i tradicija. To razmeđe nam je teret, ali može, trebalo bi nam biti, i prednost. Naučiti nam valja da sebe ne kudimo i ne omalovažavamo kad se poredimo s drugim i drukčijim. Nije isto kad to činimo pošteno, razumno i sistematično i kad to činimo kukavički, bijedno i površno. Umni i razumni, oplemenjeni čestitošću i vjerom u Jednoga Boga, sagledavaju, analiziraju, čine, govore ono što misle, ono što su naučili, ono što su iskusili. Porazno bi trebalo biti nastojanje, sveprisutno u nas, da se do akademskih titula dolazi prečicom, bez elementarnog predznanja, bez truda i postupnosti, bez intelektualnih i moralnih predispozicija. Nije isto imati diplomu uglednog fakulteta i ozbiljnog studija i nekog novoosnovanog, eksperimentalnog na kojem pojedini stječu diplome za nekoliko mjeseci da bi se pozicionirali na neke funkcije. Jasno treba kazati, prvo sebi, da ne prihvatamo improvizaciju, obmane, gluposti. Šutnja, strah, poltronstvo ne smije biti opredjeljenje pravovjernih. Mito i korupcija imaju dva krivca - i onoga koji daje i onoga koji prima. Malo ima fajde govoriti i buniti se na pojedinačne slučajeve. Sistemski i sistematski se valja boriti protiv laži, licemjerja, zla.

Sebe i svoj život sagledajmo. Ispravljajmo i dotjerujmo što se može ispraviti ili dotjerati. Vjere i znanja nikada nije dosta. Ne može se prestati učiti dokle god zdrav razum imamo i srce iskrenom vjerom oplemenjeno u prsima nosimo. A taj svoj zdrav razum i čuvamo učenjem i oplemenjujemo novim korisnim spoznajama. To svoje iskrenom vjerom oplemenjeno srce takvim održavamo ibadetima, dobrim djelima i čestitošću.

Jasno se razlikuju vjera od zablude, znanje od neznanja, iskrenost od licemjerja, svjetlo od tmine, dobro od zla. Ako smo roditelji, pomozimo svojim evladima da ne čine naše greške, usmjeravajmo ih prema dobru, dovimo da ih Svemilostivi uputi na Pravi put. Malo će nam ostati vremena za loše postupke, ogovaranje, besposlice ako se tako pozabavimo sobom i svojim najrođenijim. Pravovjerni zna i osjeća da tako treba i da je tako dobro.

Ali, koliko smo mi uistinu pravovjerni?! Koliko smo svjesni svojih grešaka, grijeha, mahana, slabosti? Koliko se uistinu bavimo sobom i svojim najrođenijim? Ovakva zapitanost je razumna, poštena, potrebna, pomaže nam da prevazilazimo zamke i prepreke, da se iznesemo s iskušenjima i podvalama. Kada kažemo sebi da nam je jasno ili barem jasnije nešto ili neko, kada kažemo sebi da možemo drukčije, bolje, kada sebe osnažimo za samokritiku, otvorit će nam se, posigurno, novi putevi i nove mogućnosti. Svoj svijet kad uredimo, bit će nam onaj oko nas lakše sagledati i podnijeti. Ne uči li nas naša vjera da smo odgovorni za sebe i za svoje postupke te da se ne miješamo u ono što nas se ne tiče i za što nismo odgovorni?!

Aida Krzić

Aida Krzić je profesorica bosanskog jezika i književnosti. Dugogodišnji je lektor u izdavačkom centru Islamske zajednice El-Kalem i kolumnista u Preporodu. Autorica je knjige priča Slike i tišine i knjige kolumni Žiška na dlanu. Tekstove objavljuje u Takvimu, Novom Muallimu, Islamskoj misli, Glasniku, Zehri, Oslobođenju i dr. Autorica je serijala o bosanskom jeziku na Radiju BIR. 

Email: aidakrzic@gmail.com 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro