crtice-banner.gif

Oslobađanje od ropskog mentaliteta

Put do fizičke i vanjske slobode čini se mnogo lakšim od dostizanja unutrašnje svijesti o tome šta sloboda uistinu jeste

Nije dovoljno, i to nas povijest nebrojeno puta podsjeća, posjedovati samo neograničenu  slobodu kretanja i zakonom zagarantovana ljudska prava da bi se za nekoga moglo ustvrditi da je istinski slobodan. 

Kazivanja o ljudima i slobodi

O tome nam rječito govori kazivanje o Benu Israilu, Sinovima Israilovim koji su pod faraonskim višestoljetnim ropstvom i u totalitarnom sistemu tlačiteljske faraonske vlasti potpuno izgubili autentičnu svijest o slobodi. Prvi zahtjev nakon izbavljenja iz faraonovog ropstva koji su dojučerašnji sužnji uputili Musau a.s. odnosio se na stečene i duboko ukorijenjene ropske navike: „I kada ste rekli: 'O Musā, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti. Zato moli za nas Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća i krastavaca, pšenice, leće i luka crvenog!...!“(El-Bekare 61) 

Koliko nas uistinu nostalgično žali i kuka za „dobrim, starim vremenima“ u kojima nismo brinuli za plaću niti smo strahovali gdje ćemo zanoćiti?! 

U zanimljivom psihoanalitičkom osvrtu na ovaj, samo naizgled iracionalan zahtjev Benu Israila, Erich Fromm zapaža tek racionalnu reakciju ljudi koji su najzad fizički, ali ne i duhovno bili slobodni. Naime, Musaovom narodu, poentira Fromm, prvi trenuci na slobodi učinili su se odveć neprijatnim i u psihološkom smislu nepodnošljivim. Valjalo se, nakon toliko godina neslobode i prisilnog rada, samostalno snalaziti za hranu koja je kod Faraona bila obezbijeđena. Zato im se usljed ropskog formiranog mentaliteta učinilo lakšim dojučerašnje sužanjstvo u kojem im je snabdijevanje hranom bilo zagarantovano od slobode u kojoj se hrana morala obezbijediti vlastitim radom i snalaženjem. Drugim riječima, Sinovi Israilovi i dalje su, u suštinskom smislu, bili robovi.

Psihološka crta ropskog mentaliteta Benu Israila naglašena je u još nekim upečatljivim prizorima nezahvalnosti i kukavičluka Musaovog naroda kojeg je Musa a.s. uz Božiju pomoć i mu'džizama (nadnaravnim djelima) spasio faraonskog ropstva. Izlijevanje zlatnog teleta u odsutnosti Musa a.s. i odbijanje Musaove a.s. naredbe da boreći se uđu u obećanu zemlju potvrđuju njihov identitarni  robovski mentalitet. Narodu kojem u svakom trenutku treba vođa kao pastir i tutor i narodu koji je uslijed višestoljetnog ropstva izgubio sve vrline odvažnosti, hrabrosti i požrtvovanosti nije preostalo ništa drugo osim da četrdeset godina luta pustinjskim bespućima. Tek će naredna generacija, potomci Benu Israila, stići do Obećane zemlje.  

Jesmo li slobodni?

Kazivanje o Benu Israilu i njihovom putu do slobode paradigmatičan je primjer za konstataciju izrečenu na početku kolumne. Put do istinske slobode pun je psiholoških barijera, unutrašnjih i nevidljivih  prepreka i spoticanja. Zato vanjska sloboda najčešće nije sinonim za slobodu ljudskog duha. Možemo li, bez pojednostavljenog izvankontekstualnog poređenja sa Musaovim a.s. narodom,  mi Bošnjaci za sebe reći da smo danas potpuno slobodni¨?! Koliko nas uistinu nostalgično žali i kuka za „dobrim, starim vremenima“ u kojima nismo brinuli za plaću niti smo strahovali gdje ćemo zanoćiti?!  Koliko su  duboko zatomljene u nama ostale živjeti poltronske navike iz prošlosti i naslijeđe ropske svijesti koje karakteriše puko zadovoljenje bioloških i animalnih potreba?!  Zašto tako sporo, nevoljko i suzdržano podižemo svoj glas protiv nepravde koje se ponekad čini u naše ime, jer se čini s našim prešutnim saučesništvom?!

Uprkos krupnim historijskim i društvenim promjenama kojima smo svjedočili, još uvijek  snažno odzvanjaju riječi koje je prije nekoliko decenija, kada smo žudjeli za našim svekolikim duhovnim i društvenim preporodom, zapisao Alija Izetbegović: “Moguće je jednu grupu na vlasti zamijeniti drugom, i to se svakodnevno događa.  Moguće je tiraniju jednih zamijeniti tiranijom drugih. Moguće je promijeniti nazive, zastave, himne i parole u ime kojih se sve to čini. Ali ovim nije moguće učiniti ni jedan jedini korak bliže islamskom poretku, kao jednom novom osjećanju svijeta i drugačijem odnosu čovjeka prema sebi, ljudima i svijetu.“

Zadnji put promjenjen četvrtak, 02 Avgust 2018 10:13
Meho Šljivo

rođen u Jajcu 1973. godine. Diplomirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Objavljuje tekstove, eseje, prikaze knjiga i osvrte u publicistici islamske zajednice. Obavlja funkciju šefa Odjela za hatabet, vaz i iršad u Rijasetu islamske zajednice.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro