Svečanom akademijom danas je u Gazi Huserv-begovoj biblioteci obilježena 10. godina rada i djelovanja Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. Na samom početku moderatorica dr. Zehra Alispahić podsjetila je prisutne na velike jubileje znanja i nauke koje je u protekloj i ovoj godini obilježila Islamska zajednica, kao što su 460 godina rada Gazi Husrev-begove medrese i biblioteke, zatim, 130 godina Visoke islamske šerijatske i sudačke škole, te 40 godina od pokretanja Fakulteta islamskih nauka i dr.

Čuvanje i valorizacija tradicije

Kratak pregled nastanka i rada u prvoj deceniji Instituta iznio je dr. Ferid Dautović, direktor Instituta koji se posebno zahvalio profesorima dr. Fikretu Karčiću, predsjedniku Naučnog odbora instituta i dr. Amiru Kariću, predsjedniku Upravnog odbora Instituta.  "Narod koji nema tradiciju  nije pravi narod," podsjetio je dr. Dautović na rijeći rahmetli hafiza Mahmuda Traljića, te ukazao kako tradiciju uz čuvanje i njegovanje stalno treba kritički valorizirati. On je podsjetio na sjednicu Sabora IZ od 26. juna, 2008. godine kada je razmatrana inicijativa za osnivanje Instituta, te kako je ideja da se on formira potvrđena zaključkom sa naučnog skupa "Islamska tradicija: izvori, razvoj i institucije, perspektive," održanog 14-16 novembra, 2007. godine. Odluka o osnivanju Instituta za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka donesena je na šestoj redovnoj sjednici Sabora IZ 1. novembra, 2008. godine, a za prvog direktora Instituta imenovan je prof. Mehmedalija Hadžić. Dautović je podsjetio kako je od 2008. do 2013. godine Insitut organizirao dva naučna skupa, te da je dolaskom reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića napravljen značajan iskorak u organizacijskom radu i djelovanju istituta. Napomenuo je akko je od 2014. do danas realizirano 63 istraživačka projekta, te objavljeno preko 50 istraživanja i radova, izdato 14 knjiga, te da su uposlenici ovog instituta učestovali na brojnim domaćim i međunarodnim konfrenecijama. Institut je također organizirao brojne naučne skupove i izložbe, a posebnu zahvalnost dr. Dautović je iskazao prethodnoj direktorici instituta dr. Dževadi Šuško.

U ime Instituta dr. Amir Karić je uručio zahvalnice za saradnju Vakufskoj direkciji, El-Kalemu i Konrad Adenauer Stiftung, a potom je dr. Ibrahim Begović, u ime Uprave za obrazovanje i nauku uz čestitke Institutu i njegovim uposlenicima i saradnicima uručio zahvalnice za poseban doprinos prof. dr. Fikretu Karčiću, prof. dr. Amiru Kariću i dr. Dževadi Šuško. 

Dekolonizacija svijesti

Na kraju svečane akademije obratio se reisu-l-ulema dr. Kavazović koji je istakao kako ovih prvih deset godina Instituta mogu biti samo godine utemeljenja, te da prave rezultate tek očekujemo.

"Dugo vremena naši naučnici i istraživači nisu mogli pisati, objavljivati ili učestvovati u kulturnom i naučnom životu, ukoliko se njihovi zaključci i stavovi nisu uklapali u dominantne nacionalne i ideološke obrasce onih koju su našu samosvijest i identitet potirali, zarad vlastitih hegemonističkih projekata prema našoj domovini i narodu. Znamo za desetine, možda i stotine, neobjavljenih publikacija, studija, doktorata, knjiga koje su objavljivane uz iznuđene intervencije, publikacija koje su autori štampali u skromnom tiražu o vlastitom trošku. Sve to treba ponovo približiti našoj javnosti.

Ali, bitnije od toga, treba da imamo mladu generaciju neopterećenih i istinski slobodnih istraživača, koji u nauci neće vidjeti instrument ideologizacije i vlasti, koji historiju neće prekrajati niti uljepšavati nego iz nje izvlačiti lekcije, kako ne bismo iste greške ponavljali. Našoj naučnoj i kulturnoj sceni je potrebna „dekolonijalizacija svijesti“. Danas, kada smo svoju slobodu platili skupom cijenom, ne možemo sebi priuštiti luksuz da o sebi, svojoj tradiciji, prošlosti i viziji budućnosti ne govorimo slobodno i iz vlastite samosvijesti.

Naši rukopisi su skriveno blago koje još nismo pokazali svijetu. Istina o nama, našoj državi i zajednici, još je zakopana u brojnim arhivama, od Beča do Istanbula i dalje.

Ne bismo trebali prilaziti našoj povijesti i našem nasljeđu kako bismo u njima ostali zarobljeni. Trebamo ih istraživati da bismo iz njih učili i imali jasnu sliku o sebi. To bi trebao biti čvrst temelj na kojem će naše dolazeće generacije graditi svoju budućnost, "poručio je reisu-l-ulema uz čestitke direktoru Dautoviću i uposlenicima Insituta.

Nakon obraćanja reisu-l-ulema Kavazović je uručio posebnu zahvalnicu za doprinos dr. Mustafi Ceriću, reisu-l-ulemi u periodu osnivanja Instituta, te posebnu plaketu prvom direktoru Instituta prof. Mehmedaliji Hadžiću.

Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja

„Samo, kako ćemo naći mjesto kao što je naš zavičaj (...) i tu sretno živjeti? Ljubav prema zavičaju nije nešto što se lahko zaboravlja. I, svakome je jasno da se te pomisli ne mogu ostaviti“. 

Iako su stare gotovo dva stoljeća, ove riječi i danas odjekuju kroz posljednja dva stoljeća istorije u svijesti bosanskih muslimana. Generacije su odrasle i odrastaju u čežnji za zavičajem odnosno traumi razapetosti između oproštaja sa starim i puštanjem korijena u novim zavičajima, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

Belgradi – povratak domovini

Autor navedenih riječi je Rašid-bej Belgradi, pisac „Istorije čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji“ koja je u Istanbulu objavljena 1874. godine, a onda i u Beogradu samo dvije decenije kasnije. Uz to dvotomno djelo, Belgradi je napisao i dodatak (zeyl) posvećen posljednjim danima Osmanskog carstva na teritoriji današnje Srbije i predaje Beograda srbijanskim vlastima. Bosanski prijevod dodatka, pod naslovom „Poučna kratka istorija“, objavili su ove godine El-Kalem i Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka. Tako se Belgradi poslije dva stoljeća vratio kući, u Bosnu i Hercegovinu, sa poukama davno zapretanim u zaborav i neznanje.
O ličnosti Belgradija se ne zna mnogo, osim da je bio visoki službenik Osmanskog carstva koji je službovao i u Bosni i Hercegovini te da je bio reformista, ako je suditi po njegovom učešću u Vijeću za reforme u Istanbulu.
„Dodatak“, odnosno „Poučna kratka istorija“ nije posvećena isključivo posljednjim danima osmanske vlasti u Srbiji. Sudbinu srbijanskih i beogradskih muslimana smješta u kontekst krize Osmanskog carstva. Historijski kontekst događaja o kojima Belgradi piše određen je proglašenjem autonomije Srbije u sastavu Osmanskog carstva, te odlukom da se muslimansko stanovništvo iseli u roku od pet godina uz izuzetak šest tvrđava s posadom i stanovništvom tih gradova. Nakon trideset godina mira, incident na Čukur-česmi – navodno je Belgradijeva kuća bila upravo prekoputa ovog mjesta – značajno je ubrzao proces osmanskog i muslimanskog napuštanja Srbije. Nakon svađe i sukoba između turskih vojnika i nekoliko Srba oko toga ko će prvi natočiti vodu na česmi, sredinom juna 1862. došlo je do pogroma muslimanskog stanovništva u Beogradu.Preživjelo stanovništvo se povuklo u tvrđavu.

Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )...) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“

Time nije okončano samo osmansko-srbijansko dvovlašće koje je trajalo otprilike tri decenije, nego je događaj poslužio i katalizator serije događaja koji će rezultirati konačnim povlačenjem osmanskih vlasti te odlaskom domaćeg muslimanskog stanovništva iz Srbije. Mjesec dana kasnije nakon ovog događaja 22. jula 1862. u istanbulskom kvartu Kanlica započela je – a u septembru iste godine završila – međunarodna konferencija koja je rezultirala Protokolom od 12 članova koji će zapečatiti sudbinu srbijanskih muslimana. Za razumijevanje Belgradijeve „Poučne kratke istorije“ najvažniji je član VII koji kaže da se „svi muslimanski stanovnici koji žive oko pet utvrđenih tačaka (...) mogu osloboditi svoje imovine i povući sa srpske teritorije što je moguće brže“. Pet godina kasnije i posljednje muslimansko stanovništvo oko ovih tvrđava napustilo je Srbiju, a 10. aprila 1867. upravljanje tvrđavama je, sultanovom odlukom, prepušteno vlasti kneza Mihajla Obrenovića.
„Poučna kratka istorija“ je pisana u nekoj vrsti dijaloške forme i ima više značajki: faktografski je opis ključnih događaja u tom procesu, razorna kritika osmanske politike i analiza stanja u kojem se nalazila muslimanska zajednica na Balkanu. U političkom smislu, Belgradi je besprijekorni realista. Odluku da se srbijanskim vlastima predaju tvrđave sa kompletnim naoružanjem – obrazloženu taktičkim popuštanjem u uvjerenju da će s tim stati zahtjevi Srbije za nezavisnosti – ovaj mislilac smatra strateški pogubnom i politički naivnom. Komentarišući predaju beogradske tvrđave, Belgradi ovako rezimira posljedice:
„Dakle, zna se da nije bilo razloga za predaju takve divovske tvrđave, skupa sa spomenutim ogromnim količinama municije (...) Osim toga, muslimani ne bi bili tako zlostavljani, a njihova imovina, prihodi, palače i kuće ne bi otišli ni za šta“.
Belgradi, naime, poučen iskustvom ranijeg osmanskog povlačenja iz „Vlaške i Moldavije“ kao službenik Osmanskog carstva preporučuje rušenje tvrđava iz praktičnih i strateških razloga: „Nabavka oružja i municije nema smisla kad nema tvrđava, oni bi s vremenom morali napustiti ideju o kraljevini.“ No, on insistira i na nečemu još važnijem a to je da „ne bi svi ti muslimani pretrpjeli tolike jade“.

Protjerivanje muslimana: poslije Srbije na redu Bosna

Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )...) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“
Belgradi kao očito obrazovan i informisan čovjek, objašnjava i regionalni kontekst odnosno ponašanje nekih od tadašnjih evropskih velikih sila, te potcrtava rastuću rusku ulogu u nevoljama s kojima se suočava muslimansko stanovništvo slavenskog Juga. Štaviše, Belgradi već 1871. identificira ono što danas poznajemo pod nazivom „lažne vijesti“, kao sastavni dio ruske i srbijanske strategije na Balkanu.
„Osim toga, slavensko pitanje, koje Rusija iznosi posljednjih 90 godina, moglo bi ukratko prodrijeti u ovo područje, prenijeti se na evropski kontinent i omogućiti ostvarenje ruskih zavjera. Stvarni cilj krivotvorenih vijesti bilo je da se podstaknu ove ideje. Takve političke mjere trebale su podstaknuti kabinete svih evropskih država – koje su očigledno uzele učešće u širenju takvih izmišljenih nemoralnih vijesti – da razmotre i spriječe agresivnu rusku politiku, koja se u stvarnosti otvoreno provodi.“
Belgradi je bez sumnje bio dalekovid i kao lojalan osmanski državljanin. U kontekstu rasprave o budućnosti, naširoko obrazlaže razloge za i protiv uvođenja parlamentarizma kao oblika vladavine u posrnulom Carstvu. Belgradi je, također, bio u potpunosti u skladu sa duhom vremena u kojem je živio i vjerovatno bi više pripadao sekularnim i nacionalističkim krugovima Zapadne i Srednje Evrope s kraja devetnaestog stoljeća nego li onim tradicionalnim. Parlament je shvatao kao mjesto gdje se „ne rješavaju, niti raspravljaju pitanja vjere i islama, nego su glavna pitanja za diskusiju ona koja se tiču države, zemlje i politike“, ali je njegova vizija buduće Osmanske države inkluzivna jer „među zastupnicima skupštine trebaju biti izabrani predstavnici kršćana (...) proporcionalno njihovom stanovništvu.“

Kritika (političkih) kratkovidosti

Njegova analiza stanja muslimanske zajednice –na Balkanu i drugdje u Carstvu – je razorna. Jednako tako je djelovao i njegov odgovor koji je više ličio vizijama 21. nego li 19. stoljeća. „(...) pošto je već dugo vremena muslimane i njihove potomke okovalo neznanje. Ono ih zbunjuje, ne znaju šta rade, zbog njega potpuno zaboravljaju iskazati se u radu za svoj narod i domovinu, zbog njega gube snagu (...) hodaju okolo ko bezglave kokoši, bez moći da razlikuju dobro od zla. Smucaju se po kafanama dan i noć (...) Brkovi i brade im požutjeli od duhanskog dima.“

Obrazovanjem do slobode
Belgradi nalazi rješenje i za to: „Trebamo požuriti i zatražiti da Vlada uvede obavezu da djeca pohađaju školu, i da ne dopusti da se iko izuzme. Dragi moj prijatelju, bolje je da nemamo djecu neznalice.“
Belgradijevu „Poučnu kratku istoriju“ ne treba čitati samo kao izvještaj o jednom ili više historijskih događaja, odnosno duhu jednog vremena. Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja i to ne u kontekstu otpora Osmanskom carstvu, nego vrlo očigledne i potpuno prenebregnute činjenice: današnji bosanski muslimani su posljednji demografski ostaci naroda koji je tada stradao. Rašid Belgradi je i njegova „Poučna kratka istorija“ su glas iz alternativne prošlosti: one u kojoj smo izvukli pouke i naučili lekcije.

U Behram-begovoj medresi je u ponedjeljak 19.11.2018. godine održano takmičenje iz engleskog jezika učenika medresa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.