1.
Kada čovjek u ruke uzima knjige kojima se obilježavaju jubileji i godine postojanja institucije ili udruženja, tada se pita o svrhi jubileja i knjiga o jubilejima. Mnogi su naime jubileji motivirani ljudskom taštinom ili dubokom (pod)svjesnom potrebom za samoafirmacijom. Motivirani su samoostvarenjem ili dokazivanjem samom sebi ili široj društvenoj zajednici. Ovaj općeljudski, sasvim normalni psihološko (pod)svjesni motiv, takođe ne treba isključiti pri ocjenjivanju i promišljanju naslovljene monografije i njoj srodnih knjiga, ali je takav motiv naime ovdje sasvim marginalan, sporedan. Čitajući i razmišljajući o sadržaju i smislu tekstova u naslovljenoj monografiji, navedeni motiv samoostvarenja ili samozadovoljstva eventualne taštine i zadovoljenja ega, je naime moguće tek naslutiti, pretpostaviti. Od tog eventualnog ili potencijalnog, ljudski normalnoga motiva taštine, su bitniji, dublji i humaniji, moralni i vjerski motivi i izvori nastajanju naslovljene knjige.
Iz tekstova knjige je, naime, sasvim jasno da su džematlije i njihove hodže u Kamp-Lintfortu, vođeni ili motivirani prvenstveno ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku, u prethodnih 33 godine njegovali uzorni, intenzivni i inspirativni život u imanu i u islamu. Radi svojega ljudskoga dostojanstva. Radi Božijega zadovoljstva njima – zadovoljstva kao ideala i najveće vrijednosti življenja. Da bi time drugima i mlađim generacijama bili primjer čestitog i plemenitoga života. Riječ je, dakle, o očigledno dubljim i vrijednijim motivima koji su vodili džematlije u Kamp Lintfortu u njihovu životu. Taj su svoj život obilježili navedenom knjigom. Iz ove knjige saznajemo da su džematlije u Kamp-Lintfortu daleko od svoje domovine sačuvali svoj din i iman, da su se uspješno integrirali u njemački socijalni sistem. Ali se nisu dali asimilirati. Da su osigurali budućnost i kontinuitet islama kroz blizu dvije hiljade bosanske djece - svršenika mekteba u džematu Kamp-Lintfortu. Da su svojim rudarskim znojem i teško zarađenim novcima izgradili džamiju sa munarom, kako s ponosom i s pravom ističu poslije zagrebačke džamije - jedinu džamiju sa munarom na kršćanskom Zapadu.
Iz ovih izabranih podataka iz naslovljene knjige je očito da ovdje nije riječ o pukom vremenskom obilježavanju opstojanja islama u Kamp-Lintfortu, u gradiću sa desetak hiljada stanovnika, smještenom između zemalja Beneluxa, već da se radi prvenstveno o istinskom i kontinuiranom njegovanju islama od više stotina složnih Bošnjakinja i Bošnjaka. Riječ je o Bošnjakinjama i Bošnjacima koji su, slično Poslaniku, a. s., preseljenjem u Njemačku, doživjeli hidžru. I u vanrednim, vrlo teškim socijalnim uslovima, uspjeli očuvati svoje ljudsko i vjersko dostojanstvo. Riječ je o izuzetnom uspjehu vrijednom svake pažnje i zahvalnosti savremene i narednih generacija.

2.
Čitatelj ovih tekstova se pita odakle, iz kojih izvora je mogao da rezultira takav uspjeh džemata u Kamp-Lintfortu. Tekstovi koje ovdje iščitavamo naime direktno ne navode na čemu počivaju, i kako su ostvareni navedeni uspjesi. Nema gotove formule za uspjeh u životu, ali je iz tekstova u navedenoj monografiji moguće otkriti da je taj uspjeh građen, nastajao i izvirao iz nerazdvojive ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Vjerujem da je bitna vrijednost ljudi džemata u Kamp-Lintfortu i njihovih hodža, u saznanju kojeg često zaboravljamo, da čovjek ne živi samo za sebe i za svoj život, već i zbog života drugih ljudi. Da su džematlije u Kamp Lintfortu, i njihove hodže, imale zašto se roditi: da bi svoje živote založili ne samo za svoje duhovno usavršavanje, za svoje oljuđenje, već i za stvaranje općeljudskog dobra. Time smo dospjeli do naredne nosive vrijednosti džematlija Kamp-Lintforta i njihovih hodža. Ta je vrijednost u saznanju da insanu ne treba “mnogo” da bi bio zadovoljan i rahat, da bi bio u selamu sa sobom i sa dunjalukom oko sebe. Imate dojam da ovaj džemat živi i radi kao jedna složna bosanska familija.

3.
Da bismo istinski pojmili, cijenili i ocijenili ostvarene vjerske, socijalne, materijalne, kulturne, patriotske i druge vrijednosti u proteklih 33 godine ljudi vjernika i ateista u ovom džematu, valja nam se zamisliti nad nekim činjenicama iz ovih rukopisa. Da je napr. blizu dvije hiljade djece i omladine završilo mekteb u malom gradiću Kamp-Lintfortu, da su ovdje žene u upravnim odborima džemata unazad par decenija, da žene u džematu unazad desetak godina organiziraju edukativne tribine. Da žene Bosanke sarađuju sa Njemicama u zajedničkoj vjerničkoj misiji ekumenizma. U ovom isticanju uloge naših Bosanki u njemačkom društvu, u razmišljanju o mjestu žene u društvu danas i uopće, bitno je markirati da mnogi naučnici drže kako je podređen ili socijalno neravnopravan položaj žene u pojedinim zemljama islama bitan uzrok stagnaciji islamskoga u odnosu na suvremeni kršćanski svijet. Možete li sebi naime zamisliti preporod, osobni i društveni progres u svijetu islama, uključivanjem u ravnopravan i aktivan društveni život blizu polovine do danas marginaliziranoga ženskoga stanovništva u zemljama islamskoga svijeta?
Saznajemo također u navedenoj monografiji da je Mustafa ef. Klanco ne samo hodža, hatib i muallim, već po njegovim riječima i dušebrižnik koji posjećuje bolesnike i socijalno ugrožene u džematu Kamp Lintfort. Da je Klanco ef. Mustafa inicijator vakufa “Gazi Husrev-beg”, vakufa za stipendiranje najboljih studenata u Bosni i u Sandžaku, vakufa koji finansira muslimansku mladost i budućnost; da je u vrijeme muftijstva Mustafe ef. Klanca, krovna institucija muslimana Bošnjaka u Njemačkoj, ne samo po mojem iskustvu i ocjeni, uspješnije funkcionirala, da je bila mnogo korisnija za opće dobro muslimana, nego u posljednjim godinama, nakon posljednjih izbora. Sve ove činjenice vode saznanju da je upravo u energiji Mustafe ef. Klanca, u njegovoj organizatorskoj sposobnosti i u ambicioznosti – bitan temelj na kojem su građeni uspjesi džemata u Kamp-Lintfortu. Ovi su uspjesi u džematu Kamp-Lintfortu nastali dakle kroz međusobnu ljubav, kroz slogu bosanskih muslimana i kroz ogroman trud i kroz umijeće vođenja džemata od džematskih odbora i njihova hodže Mustafe ef. Klanca. Posebno kroz njegovo umijeće djelovanja među muslimanima u dijaspori. Ukupni život bosanskih muslimana u dijaspori Klanco s pravom uspoređuje sa djelovanjem Poslanika a. s. u vrijeme hidžre. Riječju, svi uspjesi svakoga džemata u Njemačkoj, u duhovno-vjerskom, u materijalnom i u kulturnom smislu, neodvojivi su od njihova imama, hatiba i muallima. U ovom slučaju neodvojivi su od rada i angažmana Mustafe ef. Klanco, koji je od ukupno 33 godine postojanja džemata 32 godine u službi ovoga džemata.

4.
Bitna je vrijednost naslovljene monografije u činjenici da ovdje nije riječ o pukom vremenskom postojanju džemata, već o njegovanju ne samo kontinuirana intenzivnoga vjerskoga života, već i o njegovanju bosanske duhovne i duševne samosvojnosti, solidarnosti i bosanskoga zajedništva. Sa ciljem ugrađivanja Božijih sifata, epiteta i kvaliteta u djelovanju muslimana u njihovom svakodnevnom životu. U karakter svakog džematlije ponaosob. U ovom džematu din i iman se svakodnevno žive, doslovno se žive od bešike do motike. Od nadijevanja imena bosanskom novorođenčetu učenjem iz Kur‘ana, kroz šerijatska vjenčanja, mekteb, kurseve za odrasle na arapskom, horom ilahija, sve do dženazi i umiranja sa šehadetom na usnama i u svijesti ovih muslimana. U knjizi se ne sabire samo povijest džemata u Kamp-Lintfortu, već se sumira historija džemata i opstojanja islama među Bošnjacima u Njemačkoj od sredine osamdesetih godina do danas. U tom smislu, ova je monografija bitan doprinos očuvanju imana Bošnjaka u tuđoj zemlji, dokaz njihova bosnoljublja, dokaz njihove uspješne socijalne integraciji. Monografija je prepreka asimilaciji. Iskustva koja nalazimo u ovim tekstovima, posebno o kompleksnom i vrlo zahtjevnom poslu hodže u dijaspori, dragocjena su za sadašnje i za buduće generacije muslimana Bošnjaka, posebno za hodže u dijaspori. Stoga bi bilo neophodno da ova monografija bude promovirana ne samo u bosanskim džematima u Njemačkoj, već u dijaspori bosanskih muslimana u svijetu, a posebno da bude promovirana u domovini. Ovakvi uspjesi jednoga brojčano maloga džemata zavređuje obilježavanje u zemlji matici Bosni i Hercegovini. Uspjesi su naime zaslužili našu pažnju i opću zahvalnost. Iskustva Mustafe ef. Klanca u takvom društvu koje sve dopušta i u središte stavlja samog pojedinca - su dragocjena. Posebno u njegovu opisu triju kategorija imama u dijaspori. U opisu kojeg cijenim najstručnijim sadržajem u navedenoj monografiji. (Uporediti stranice 53 do 58).

5.
Povodom ove monografije moja savjest, moralna, vjerska i ljudska me obavezuju da moram upozoriti na anomaliju poučavanja islama u mektebima širom Njemačke: poučavanja na njemačkom umjesto na maternjem bosanskom jeziku. Ako naše hodže u Njemačkoj uče bosansko dijete islamu na arapskom, pritom izvode mektepsku nastavu na njemačkom, umjesto na bosanskom, slijedi neminovna asimilacija. Pogotovu ako se u porodici sa djetetom ne govori maternjim bosanskim jezikom, ako djeca u dijaspori ne pohađaju dopunsku nastavu na maternjem jeziku. Hoću da markiram da za izgrađivanje i za očuvanje ljudskoga dostojanstva, za očuvanje vjerske, domovinske, kulturološke, nacionalne i političke slobode i individualnosti svakog čovjeka, za izgradnju cjelovite i slobodne ličnosti – da je očuvanje maternjega jezika u dijaspori neprocjenjiva duhovna potreba i nenadoknadiva vrijednost. Nije dostatno da se u ljudskom biću izgrađuje samo njegov vjerski identitet. Identitet je naime vrlo kompleksna sastojbina ljudskoga bića. Identitet u sebe uključuje ne samo Bogom posredovanu individualnost, osobnost, slobodu izbora i volje, već i svu ljudsku potencijalnost. Identitet je relativno čvrsta i istodobno trajno promjenljiva osobna psiho-moralna i socijalna sastojbina ljudskoga bića.