Habib’s je brazilski lanac restorana brze hrane specijaliziran za bliskoistočnu kuhinju. Ima više od 475 poslovnica širom zemlje, a odnedavno je počeo širenje i izvan Brazila u SAD i Meksiko. Poznat je po vrlo niskim cijenama i ukusnim, pomalo egzotičnim jelima. Uprkos tome što u Brazilu od ukupnog broja stanovnika Arapi čine samo 0,48 % bliskoistočna jela su vrlo popularna otkada su u tu južnoameričku zemlju došle izbjeglice sa Bliskog istoka, posebno iz Libana i Sirije. Habib’s je osnovao pekar Alberto Saravia porijeklom iz Portugala koji osobno nema nikakve veze sa Bliskim istokom. Ideja mu se rodila 1988. godine kad je u njegovu pekaru došao bolesni starac arapskog porijekla i zamolio ga za posao. Pošto nije imao pogodnog radnog mjesta za Arapina koji je u svojoj zemlji nekad bio uspješan kuhar, Alberto je odlučio otvoriti mali restoran sa bliskoistočnom kuhinjom za koju se do tada uopće nije znalo u Brazilu. U malom restoranu je zaposlio starca i vjerovao je da će, kao nešto potpuno novo, možda pobuditi interesovanje Brazilaca. Krajem godine otvoren je restoran nazvan Habib’s. Prije Habib’sa u Brazilu se bliskoistočna kuhinja nudila u samo nekoliko ekskluzivnih i vrlo skupih restorana. Od prvog dana ispred restorana su se uhvatili redovi jer je interesovanje bilo ogromno. Da bi zadovoljio veliku potražnju Habib’s je vrlo brzo počeo rasti i postao je jedan od najbolje rastućih biznisa u Brazilu. Trenutno je Habib’s najveći lanac restorana arapske brze hrane na svijetu, a i treća fast-food kompanija po veličini u Brazilu.

Međutim, danas je moderna prehrambena industrija nezamisliva bez arapske gume kao glavnog emulgatora jer je neškodljiva, a bez ikakvog ukusa i mirisa. Od nje se prave žvakaće gume. U popularnim gaziranim pićima omogućava ujednačenu emulziju rastvora šećera i arome u vodi.  Isto kao i arapski brojevi, koji su preko muslimana iz Indije došli u Evropu, pa su zbog toga nazvani arapski, tako i arapska guma iako porijeklom iz Afrike zbog muslimanskih trgovaca nosi takvo ime.

Priča prva: Vjernici razumiju

Veliki test našeg strpljenja su dvogodišnjaci sa svojim istraživačkim duhom i željom da upoznaju baš sve što se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Posebno iskušenje je kada se nalazite u zatvorenom prostoru gdje su njihove istraživačke ideje skučene, a želje postale intenzivnije. Jednoga dana, šetajući, ili realnije kazano, trčeći po trgovinskom centru u Splitu, nađoh se uključena u jednu vrlo pozitivnu priču. Ovakve i slične pozitivne priče nisu nikakva ekskluziva našeg vremena, ali su nažalost postale, s obzirom koliko smo kao društvo zagađeni i kontaminirani ljudskom zlobom i pakošću kakvu samo čovjek može da smisli. Kada dođem u Split potrebno mi je oko 30 minuta da se naviknem na poglede znatiželjnika, s obzirom da sam s mahramom drugačija od ostalih prolaznika, kako turista tako i lokalnog stanovništva. Ne smatram to kao nešto loše, nego se tada pokušam poistovijetiti sa razmišljanjima znatiželjnih lica koja su “primorana” svakodnevno da slušaju ili gledaju putem medija o ženama koje se odluče na takav način odijevanja, time gradeći različite predrasude o njima. Naravno da im nije lahko da me prihvate tek tako, kada nas društvo generalno ne prihvaća. Ali, znam da ljudi u svojoj biti nisu zli, te da bi se svaka predrasuda otklonila samo da im se pruži prilika ili da sami sebi pružimo priliku, te da u jednom trenutku našeg slobodnog vremena malo više pažnje posvetimo tim opakim predrasudama čije smo sluge.

Takav je vjerovatno i glavni sudionik moje pozitivne priče, koji je prije svega “stanovnik svijeta”, a onda Evropljanin, Hrvat ili nešto drugo. U duši, on je stanovnik svijeta, jer je njegova duša slobodna i otvorena za sve ljude bez obzira kakvi njihovi vidljivi identiteti bili.

U tržnom centru u Splitu … Moja Merjem je neumorna od obilaska prodavnica, dijete ne odustaje od trčakaranja po stepenicama, pomijeranja izložbenih lutki i svega što se da pomjeriti s mjesta. U takvom jednom trenutku u kojem suprug i ja pazimo šta će ona slijedeće da uradi, bivam zauzeta traženjem nečega po torbi što je Merjemi bilo potrebno. Odjednom čujem dvije najljepše riječi koje su me naprosto razgalile. Što zbog zbrke i trčkaranja za Merjemom, to zbog buke koja se prolamala cijelo poslijepodne, jer su vikendi u trgovinskim centrima ispunjeni raznim zabavnim aktivnostima. Čujem: “Es-selamu alejkum!”

Mahinalno podižem i spuštam glavu prema torbi, misleći da je to neki od naših Bosanaca koji je učtivo želio da me poselami jer sam pokrivena. Na sebi je imao uniformu kakvu nose čuvari u bankama.

Čujem slijedeću rečenicu koja mi privlači pažnju mnogo više nego prva: “Ja nisam musliman”.

Osmijehom mu pokažem zanimanje i radost, a on dalje govori sa veselim izrazom na licu: “Da, nisam musliman, ali znam šta ove riječi znače i od srca Vam želim mir”! Uspijem mu odgovoriti:”Hvala Vama od srca”, a ne uspijem dodati misao:”I hvala vam što ste mi razvedrili dan”.

Mahir je već bio odmakao i nije uspio čuti ni vidjeti ovaj naš kratki susret, a zbog brzine kojom se sve to dogodilo i sama posumnjah u njegovu realnost. Međutim, realnost je neupitna jer je ostavila traga na moju dušu, i dala mi poleta da i dalje vjerujem da u ovom našem kontaminiranom društvu još uvijek ima ljudi koji su “stanovnici svijeta”, kojima je naša raznolikost prilika za individualnu spoznaju i rast.

Hvala dragom Allahu koji sve stvara različito, a opet to različito biva razlogom spajanja i stvaranja nove sličnosti i podudaranja među Njegovim stvorenjima. Vjernici razumiju.