PROLAZNOST KAO STALNOST

Autor: Enes Karić Avgust 07, 2018 0

Jedno snažno spoznanje višeg reda prožima cijeli Kurʼān: Sve je prolazno, samo je Bog vječan! Dobro je cjelinu Kurʼāna čitati imajući u vidu ovaj Božanski glas koji nam dolazi sa njegovih stranica, ovo podsjećanje da je sve prolazno, da sve mora jednoga dana ili, pak, jednoga eona proći i minuti, ma kako nam to moglo strašno izgledati!

Sura ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) opomenu o prolaznosti vezuje izravno za Zemlju:

“Sve što je na Zemlji – prolazno je,

a Lice Gospodara tvoga,

Veličanstvenoga i Plemenitoga, [zauvijekom] ostaje!“

Na stranicama Svete Knjige islama prolaznost se povezuje sa kretanjem. Sūra Yā Sīn/Jāsīn (36:40) moćno oglašava:

“Sve u svemiru plovi!“

Između ostalog, to znači da sve u Svemiru prolazi, ide svome konačnom odredištu. Neka unutarnja komponentna cijeloga Svemira, ono nutarnje bilo sveg Univerzuma, ili ono njegovo nama nevidljivo pulsiranje, kao da ima svoju glavnu svrhu da prolazi! Pa i duhovni Svemiri, duhovne civilizacije koje je Bog stvorio u svojstvima koja se nazivaju melekima ili anđelima, jednako tako će nekada minuti, proći!

Teško je, dakako, čovjeku prihvatiti ovu prolaznost, tu tajanstvenu poruku da će nekada nestati sva ova razvijajuća cjelina raskošnog Svemira!

Ali, svemu stvorenome Kurʼān ne samo da pririče, već i posvjedočuje, prolaženje kao zadanu neminovnost, kao neku vrstu sudbine. Dakako, Bog tako moćno i tako prostrano stvara Univerzum da se čovjeku čini da nigdje u njemu ne postoje “stupice sudbine“. A imaju one i jamačno postoje, o tim “zasjedama sudbine“ u Univerzumu Kurʼān skrovito govori.

Štaviše, kao da sa stranica Kurʼāna i vidimo, a i čitamo, jedno “Božansko likovanje“ koje se, s vremena na vrijeme, oglašava u mnogim alinejama te Knjige:

Hej, vi, stvorenja! Pa svi vi ste jamačno prolazni! Sve od svoga stvaranja vi u sebi nosite svoje nevidljive satne mehanizme koji vam broje već unaprijed određena vremena, periode i dobi! I nagovješćuju vaš kraj, vaše skončanje!

Vratimo li se, tek zakratko, sūri ar-Raḥmān/Svemilosni (55:26-27) i njezinoj opomeni o prolaznosti svega što je na Zemlji, usputno podsjećamo da u Kurʼānu ima mjesta gdje se “gotovo usrdno moli“ njegove čitatelje da više puta pogledaju Zemlji najbliže regione Nebesa. Sūra al-Mulk/Vlast (67:3-5) u dva maha svjedoči da čovjek, čak i ako iznova “pogleda u Nebesa“, neće vidjeti nikakve pukotine, rasjekline, nered, rasporenost i zbrku, ali će, naravno (to se vidi i iz drugih sūra) zapaziti prolaženje kao zadati aksiom Univerzuma. Sūra al-Ğinn/Džini (72:8-9) spominje da su Nebesa puna “zvijezda padalica“ i “zvijezda vrebalica“ koje nam i same govore o svojim prolaznim vremenima.

Jedna snažno dojmljujuća i stalno promjenljiva “slika“ Zemlje i Nebesa na stranicama Kurʼāna pokazuje se kao “ona nestalna strana“ postojanja Svemira i Univerzuma.

Zato se sa stranica Kurʼāna pomalja jedan zov čovjeku i čovječanstvu, zov upućen više puta, da se iza ovih mirijada “nestalnih prizora“ svijeta treba zaputiti Onom Vječnom, Jedinom Stvoritelju, Onom Kojem je svojstven Oduvijek i Zauvijek, kako su to govorili islamski teozofi i filozofi i, potom, ta dva aspekta nazvali (al-azal) i (al-abad).

(...)

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija