Među najdražim uspomenama na djetinjstvo u Divičanima kod Jajca su mi salavati koji su se uoči petka, ponedjeljka, povodom mubarek dana i noći, svaku ramazansku noć prije jacije i petkom prije džume učili s minareta naše džamije. Posebno lijepo bilo je tokom mjeseca ramazana kada se, prema odabiru našeg plemenitog efendije Ibrahim-ef. Babića, grupa dječaka penjala na munaru gdje su nekoliko minuta prije ezana učili salavate koje su okupljeni u haremu džamije ocjenjivali. Naravno, svi su učili lijepo, ali je Memćo svojim jakim, ali u isto vrijeme milozvučnim glasom najbolje učio salavate. Uživao smo slušajući Memćine salavate i tada nisam mnogo razmišljao o tome zašto se salavati uče baš tada? Da li je to vjerska obaveza? Zašto se salavati ne uče prije svakog namaza? Ta pitanja došla su kasnije, a i odgovori na njih. Nedavno mi je, čitajući sjajan tekst dr. Fuada Sedića „Donošenje salavata i selama na Poslanika, s.a.v.s.“, objavljen u Takvimu za 2012. naumpalo zašto se tako mnogo uče salavati petkom, pogotovo prije i tokom klanjanja džume, odnosno zašto bi neko ko zna arapski jezik, a ne zna šta je džuma pomislio da je osnovna svrha džume učenje salavata i podsjećanje prisutnih džematlija da i oni uče salavate.

Na osnovu vjerodostojnih hadisa svima je poznata velika vrijednost učenja salavata. Enes ibn Malik, r. a., prenosi da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Ko na mene donese jedan salavat, Allah, dž. š., na njega donese deset salavata, oprosti mu deset grijeha i podigne mu ugled za deset deredža (stepen).“ (Nesai, El-Mudžteba, 1313)

Preporučeno je i lijepo, stoga, učiti salavate u svako doba i na svakom lijepom i čistom mjestu. Ipak, Allahov Poslanik, a. s., izdvojio je jedan dan preporučivši vjernicima da u njemu uče mnogo više salavata nego u drugim danima. To je petak, najbolji dan u sedmici. Ebu Davud (1046) u vjerodostojnom hadisu prenosi od Evsa ibn Evsa, r. a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Petak je jedan od najboljih dana: u njemu je stvoren Adem, u njemu je umro, u njemu će se puhnuti u Rog i u njemu će se desiti krik. Zato petkom donosite što više salavata na mene, jer će oni doprijeti do mene.“ Prisutni upitaše: „Allahov Poslaniče, kako će naši salavati doprijeti do tebe kada će tvoje tijelo propasti, tj. istruhnuti?“ On reče: „Allah je zabranio zemlji da jede tijela vjerovjesnika.“

O značaju učenja salavata petkom Ibn Kajjim el-Dževzi u svom čuvenom djelu Zadu-l-me’ad, kaže: „Allahov Poslanik, a. s., prvak je stvorenja, a petak je prvak dana. Tako je donošenje salavata na Poslanika, a. s., u ovom danu posebna počast za Poslanika, a. s., koja ne obuhvata nikog drugog.“

Naši dobri prethodnici prepoznali su želju i nakanu Allahovog Poslanika, a. s., pa su ibadete petkom, a posebnu džumu namaz, ukrasili mnogobrojnim salavatima. Tako se u pojedinim mjestima i danas, a širom Bosne i Hercegovine dva tri desetljeća unazad, s minareta džamija uoči petka prije ezana za jaciju može čuti mujezin kako uči:

Es-salatu ve-s-selamu alejke, ja Resullalah, Es-salatu ve-s-selamu alejke, ja Habiballah... podsjećajući slušaoce da je nastupio mubarek petak u kojem je preporučeno učiti što više salavata.

Isto se ponavljalo i pred ezan za džumu. Nakon ezana za džumu, kao i iza svakog ezana, prisutni uče salavat i dovu u kojoj mole Allaha, dž. š., da podari Muhammedu, a. s., priviligovano mjesto u Džennetu na osnovu hadisa kojeg bilježi Muslim (384): „Kada čujete mujezina izgovarajte ono što uči mujezin. Zatim donesite salavat na mene...“

Kada se klanjaju četiri rekata sunneta džume mujezin naglas uči euzu, bismilu i ajet: Innellahe ve mela’iketehu jusallune ‘ale-n-nebijji... u kojem se vjernicima naređuje da uče salavate na Vjerovjesnika, a. s., nakon čega mujezin uči salavat: Allahumme salli ve sellim ‘ala sejjidina ve nebijjina Muhammedin ve ‘ala ali sejjidina ve nebijjina Muhammed. Tako se prisutni, zapravo, pozivaju da uče salavat na Allahovog Poslanika, a. s., ponavljajući riječi za mujezinom.

Mujezin potom uči tri puta naglas: Amin, amin, amin, ve-l-hamdu lillahi Rabbi-l ‘alemin. Ko ne zna o čemu se ovdje radi opravdano se može zapitati: Zašto mujezin tri puta uči amin kada niko u džamiji ne uči dovu? Odgovor je naravno u konstantnom podsticanju okupljenih da što više uče salavate petkom. Naime, Ibn Huzejme (1888) prenosi od Ebu Hurejre, r. a., da se Allahov Poslanik, a. s., jedne prilike popeo na minber i rekao: „Amin, amin, amin.“ Neko ga je upitao: „Allahov Poslaniče, zašto si tako postupio?“ Odgovorio je: „...Rekao mi je melek Džebrail: ‘Ponižen je onaj u čijem prisustvu se spomene tvoje ime (Muhammed, a. s.), a on ne prouči salavat na tebe.’ Tad sam rekao amin (po treći put).’“

U isto vrijeme dok mujezin uči ajet u kojem se naređuje učenje salavata, imam uči salavate penjući se na svoje mjesto na minberu.

Na početku prve hutbe, odmah nakon zahvale Allahu, dž. š., imam donosi salavat na Allahovog Poslanika, a. s., njegovu porodicu i plemenite ashabe. Imam slično čini i prilikom učenja druge hutbe, s tim što u ovom slučaju nakon zahvale Allahu, dž. š., i kratkog salavata na Muhammeda, a. s., imam s minbere opominje džematlije da što više donose salavate na Vjerovjesnika, a. s., riječima: Ta’zimne li nebijjihi... Iz poštovanja prema Vjerovjesniku i počasti prema njegovom visokom, časnom i čistom položaju, Uzvišeni obavještava i naređuje: „Zaista Allah i Njegovi meleki... Imam potom s minbere naglas uči salavate: Allahumme salli i Allahumme barik, a džematlije ponavljaju za njim.

Taj zadivljujući niz salavata koje od početka do kraja džume zajednički uče imam, mujezin i džematlije najljepši je dar koji vjernici mogu poslati svome voljenom Poslaniku, a. s. Otkriva nam to, također, kako su naši dobri preci poruke iz Kur’ana i Hadisa razumijevali na najbolji način, kao da su njima objavljene, pa su nastojali da ih kroz pokornost Bogu, dž. š., oživotvore i učine sastavnim dijelom svoje vjerske prakse.

Memćo danas ne uči salavate u divičkoj džamiji. Rijetko se u današnje vrijeme uče salavati povodom mubarek dana i noći, prije teravije ili prije džume. Tek poneko prouči salavat i kada se u džamijama prije učenja drugog ezana na džumi zaori glas mujezina: Innellahe ve melaiketuhu..., kao da dovoljno da samo mujezin prouči salavat, a nije. Sa nestajanjem salavata, polahko iz naših srca curi ljubav prema Allahovom Poslaniku, a. s., jer onaj/ona/ono što se voli neprestano se i s ushićenjem spominje, što je osnovna svrha salavata.

Britanski pisac i intelektualac pakistanskog porijekla Ziauddin Sardar u eseju pod naslovom Ponovno čitanje života poslanika Muhammeda ukazao je na jednu važnu činjenicu o kojoj vrijedi neprestano razmišljati dok čitamo životopise o poslaniku Muhammedu, a.s. Naime, u većini popularnih biografija o Poslaniku primijetno je pretjerano oslanjanje na rane historijske i vojne izvore. Posljedično tome, sîre i životopisi Muhammeda, a.s., opširno i detaljno govore o Poslanikovim bitkama, vojnim pohodima, uspjesima i manevrima dok istovremeno ekonomski i društveni život Mekke i Medine, kao i Poslanikov lični i porodični život, u tim djelima ostaju poprilično nerasvijetljeni i zapostavljeni.

Iako je, primjerice, po mišljenju Ziauddina Sardara, za šest decenija života Muhammed, a.s., proveo ukupno nešto manje od jedne godine u svim bitkama i fizičkim sukobima, muslimanski autori Poslanikovih životopisa više od polovine svojih djela ispisuju detaljima i dramatičnim scenama s Bedra i Uhuda .

Na kakvim teorijskim i ideološkim osnovama muslimani danas grade svoje znanje i odnos prema poslaniku Muhammedu, a.s ?

Možemo li se, uprkos činjenici da su na bosanski jezik prevedene mnoge Poslanikove biografije i sve temeljne zbirke Poslanikovih, a.s., hadisa pohvaliti našim podrobnim i cjelovitim razumijevanjem i slijeđenjem Poslanikovog, a.s. života u njegovoj egzistencijalnoj razuđenosti i punini?

Mustafa el-Meragi upozoravao je da ništa ne bi bilo tako pogrešno kao mjeriti mogućnosti Muhammedove, a.s., poruke životom i mislima današnjih muslimana. Jer, jedno je ukazivati na Poslanikove vrline, poput skromnosti, blagosti i hrabrosti, a posve drugo je integritetom vlastitog bića, snagom svoga deklarativnog i stvarnog vjerovanja ovladati informacijama, odnosno hadisima koji o tim vrlinama govore. Poslanikov put započeo je mijenjanjem sebe, uz duhovno uzdizanje zajednice, sadašnji muslimanski reformatori nameću vanjske zakone i pravila islama prije nego što preobraze sami sebe.

U silnoj želji da poslanika Muhammeda, a.s., u svakom detalju njegovog života predstave historiografski vjerodostojno muslimani su nerijetko propuštali uočiti i razumjeti ono što je u Poslanikovom pozivu i praksi predstavljalo univerzalno i svevremensko. Nauštrb nekog detalja kojeg bi poslije u tumačenjima predimenzionirali žrtvovali bi suštinu i smisao, zaboravljajući na općeprihvaćeno hermeneutičko pravilo da su tekst i kontekst u nerazlučivoj povezanosti.

Naši roditelji, naše dede i nane koji su nenametljivo i tiho svjedočili islamske vrijednosti, najčešće nisu bili u stanju da napamet citiraju hadise kojima bi teorijski potkrijepili svoje ponašanje. Njihovo teorijsko znanje Hadisa i Sunneta bilo je skromno. Je li zbog te činjenice njihovo slijeđenje Poslanika, a.s. bilo manje ili više dosljedno od našeg intelektualnog cjepidlačenja o hadisima ili mehanički besprijekornog praktikovanja Sunneta? Da li je njihovo nepoznavanje kategorija vjerodostojnosti hadisa i podjele na sahih, hasen i da’if imalo ikakvog negativnog utjecaja na snažnu i iskrenu emocionalnu povezanost koju su iskazivali prema svakom Poslanikovom postupku ili savjetu?

Stoga, u našem razumijevanju Sunneta nužno je prepoznati činjenicu koju olahko i nekritički ispuštamo iz vida: naše knjige, manifestacije, ilahije i predavanja o Poslaniku i naše angažirano i aktuelno znanje, razumijevanje i življenje Sunneta u očitom su neskladu i raskoraku. To statistički dokazuje neumoljiva stvarnost koja je u znaku društvenih bolesti i zala (alkohol, droga, prostitucija, nezakonito bogaćenje), razne vrste kriminala i nasilja, kao i sveprisutne manifestacije nebrige, arogantnosti i egoizma kako kod primitivnih i neukih, tako i kod onih koji se diče svojim zvanjem, znanjem i titulama. Svojevremeno je napisao Muhammed Ikbal da je Poslanik, a.s. milost svjetovima i najmirisnija ruža na drvetu poslanstva. Muslimani bi, također, morali biti znak Milosti za ljude svih svjetova.

Savremeni trend poistovjećivanja informacije sa znanjem izlaže nas iluziji kako se jednostavnim procesom povećavanja informacija o Poslaniku, a.s., automatski povećava i naše razumijevanje njegovog života i misije.

Šta uopće znači čitanje i memorisanje informacije koje ne prati istinsko supstancijalno znanje? Tek sa supstancijalnim znanjem, koje nije samo mehanički memorisano, nego je promišljeno, proživljeno i najzad usvojeno može se graditi životni svjetonazor. Samo one činjenice iz Poslanikovog, a.s. života koje su integrirane, sintetizirane i analizirane mogu biti predočene u principe i modele našeg savremenog života. Zato je među mnogim detaljima Poslanikovog života za Huseina Đozu najbitnije u ličnosti, životu i ponašanju Muhammeda, a.s., “predstavljalo njegovo realistično ljudsko ponašanje u životu i svijetu uopće. Otvoren i okrenut čitavom svojom dušom, čitavim bićem prema apsolutnoj istini, on je istodobno, isto tako bio otvoren i okrenut prema svijetu koji nije ništa drugo nego odraz i znak te istine.’’

Za cjelovito razumijevanje Poslanikove poruke i prakse nije dovoljno samo znati i konstatovati neki Poslanikov postupak nego i dati smislen odgovor zašto je Poslanik, a.s. nešto u određenom trenutku upravo tako rekao i kako je svoje riječi i misli pretakao u život. Formalnim navođenjem činjenica iz Poslanikovog života bez pokušaja da se te činjenice sagledaju i razumiju u jednom širem psihološkom i društvenom kontekstu Poslanikov život postaje sve manje živi, dinamični i pokretački uzor i inspiracija, a sve više model slijepog oponašanja. Ili da se poslužimo Sardarovom argumentacijom: „ Poslanikov izgled, brada i odjeća pretvoreni su u fetiš. Tako je sada ne samo obavezno da ‘dobar musliman’ nosi bradu nego da oblik i dužina brade zadovolje diktiranu formu. Poslanik Muhammed, a.s., sveden je na znakove i simbole.“